Brod, pa još najveći

Donedavno uobičajene novinske specijaliste za određena područja
vlasnici medija su u međuvremenu rastjerali, misleći valjda kako se od znanja danas
ne živi, premda razvoj situacije sve više dokazuje kako se, bome, ne živi ni od
neznanja, pa čitateljima nema druge do snalaziti se samostalno. Za razliku od
pristiglih brodova, to već nije lijepo, ali čini se da tomu zasad nema pomoći.
Pa dok nam s takvim medijima nepovratno ne pukne film…

Zgodna je ta brodska grdosija Cendrillon. Namjerno koristim
ženski rod, držeći se podatka o nazivu plovila, koje u našoj inačici glasi
Pepeljuga. Za razliku od engleskog jezika, u kojemu za brod vrijedi zamjenica she,
što će reći da se za nj koristi ženski rod, u hrvatskom smo jeziku navikli o
brodovima govoriti u muškom rodu, zbog čega se pitam – kako bi glasila naša ženska
verzija toga pojma? Ili ženska noga ne smije u nas prići brodu ni jezično? Dok
se ne dosjetimo rješenja, pozabavimo se podacima o veličini grdosije koja je
uplovila u riječku luku. Brod Cendrillon – provjerio sam na stručnom mjestu, na
informacije iz medija sve se manje oslanjam – dug je 334 metra, širok 43 metra,
s maksimalnim gazom od 15 metara i kapacitetom od 8.500 TEU-a (u prijevodu:
toliko može ukrcati kontejnera). Teret je ovaj put bio takav da maksimalni gaz
nije bio u igri, što je važno, budući da je dubina mora na mjestu gdje se brod
privezao manja, pa je najveći dopušten gaz 13,2 metra. Brod se pojavio na kontejnerskom
terminalu Brajdica i neće ostati usamljen: najavljuje se kako će do konca
godine na Brajdicu stići brodovi dužine preko 360 metara. Dvije godine prije
njega, 12. travnja 2012., priča o najvećem brodu u riječkoj luci bile su
medijski aktualne u povodu dolaska broda MAERSK Karlskrona. Osobna iskaznica
broda kazala je kako je dug 318 i širok 43 metra.

Neki mediji govore da su to najveći kontejnerski brodovi koje smo u nas
vidjeli, što je točna informacija. Ima i medija koji su izbacili iz priče
pridjev kontejnerski, ne razmišljajući kako taj potez u cijelosti mijenja
rakurs iz kojeg se ulazi u priču. Tomu valja ujedno dodati upitnike vezane uz
lokaciju, tragom činjenice da se izraz riječka luka ne mora odnositi isključivo
na lučke instalacije unutar administrativnog teritorija Rijeke, manje-više u
najužem gradskom središtu. Jer, postoji nešto što se zove riječki lučki sustav,
a on obuhvaća nekoliko cjelina, bolje rečeno lučkih bazena: Riječko-sušački, Bakarski,
Omišaljski, Bršički i Plominski. U sklopu njih su specijalizirani terminali brodogradilišta
3. maj, Viktor Lenac i Kraljevica, bakarski terminal za rasute terete, rafinerijski
terminali na Mlaki i na Urinju, terminali JANAF-a i DINA Petrokemije na otoku
Krku, te HEP-ova luka u Plominu.

Uvažimo li saznanja o tim bazenima, nije bez zanimljivosti ni
informacija o brodu Cape Veni, koji je 13. rujna 2012. pristao na terminal za
rasute terete u Bakru. Dug 289 i širok 45 metara, bio je to prvi brod klase capesize
koji je stigao na taj terminal nakon dvadeset godina, a njime su dopremljene
163 tisuće tona željezne rudače namijenjene mađarskom tržištu. Teret je
iskrcavan sedam dana.

Pa sad, koji je doista najveći
brod što je uplovio u riječku luku? Točnije, u akvatorij riječkoga lučkog
sustava?

Potraga za informacijom te vrste vodi nas ususret brodu koji je još 1994.
godine dopremio teret crnog zlata pogonu za preradu nafte na urinjskom
poluotoku. Rekord je, dakle, neoboren već ravno dvadeset godina, a sudeći prema
najavama skorog dolaska novih plovećih divova na Brajdicu − većih od
Cendrillona, a manjih od diva koji nam uplovljava u tekst u sljedećim redovima –
sve se čini kako će tako do daljnjega i ostati. Bio je hladan dan, 25. siječnja
1994. godine kada su zaposlenici pogona na urinjskoj obali u čudu obuhvaćali
pogledom brod koji se upravo privezivao na njihovu tankerskom vezu, unatoč tomu
što im dugogodišnjih iskustava s tankerima mamutskih proporcija nije manjkalo.
Pred njihovim očima šepurio se najveći brod koji je ikad dopremio naftu do
Rijeke, štoviše koji je ikad doplovio do bilo kojeg dijela akvatorija koji se
na ovaj ili onaj način vodio kao sastavnica riječke luke. Na njegovu pramcu
pisalo je ime Concordia I. Tanker je bio dug 370, širok 56 i visok 28 metara,
imao je nosivost od 337.735 tona, a toga je dana za potrebe urinjskog pogona
dopremio 256 tisuća tona nafte. Teret se s broda iskrcavao, bolje rečeno
pretakao u obalne spremnike, tri dana. To neće ostati jedino pojavljivanje toga
broda pred Urinjem. Iznova je doplovio do tankerskog veza 19. travnja 1995. godine,
donoseći u svojoj utrobi još više, 330.222 tone nafte. U ovdašnjim gospodarskim
analima to će ostati zabilježeno kao najveća pošiljka nafte dopremljena jednim
brodom u Riječki zaljev. Bila je to nafta vrste brent, visokokvalitetna
sirovina porijeklom iz Sjevernog mora, namijenjena preradi u riječkom naftaškom
pogonu. Teret se pretakao četiri dana. S obzirom na tadašnji dnevni preradbeni
ritam pogona, pokazat će se to sirovinom dostatnom za nešto više od jednog mjeseca
njegova rada.

Hoće li rekorderska priča Concordije I. izgubiti na aktualnosti pojavom
kakva novog, još većeg broda? Unatoč medijskim napisima koji su je, zbog vlastite
zaboravljivosti, površnosti ili neznanja, poodavno ostavili „na đubrištu
historije“, takvog još uvijek nema na vidiku.