Kako
pretpostavljam da sam odgajan u relativno suzdržanom okruženju, vrlo lako sam,
suprotstavljajući se, nalazio sitne stvari koje sam silno mogao obožavati.
Opsesivno zaljubljen u T.Rex, naprimjer. To silno otkriće koje datira iz moje
osme godine života i dan danas u meni izaziva sličnu senzaciju, od muke (što ih
nikada ne vidjeh) i ljepote (koju uporno upražnjavam) se kao razapinjem,
uvjerenja sam da razumijem jezik životinja i vlati trave, iščitavam se u
neprohodnoj lirici. Domalo će mi mozak početi priređivati priviđenja, a to je
opasno blizu religioznom zanosu! Vjera u mene nije nestala, niti je ostarila. Stanje
ravnodušnosti, koje me svako malo zanese poput pijanca, srećom nije trajnog
karaktera, pa kad ovladam sobom vratim se pouzdanim i provjerenim putevima.
Ulijenim srce i um pa postavim na aparat za reprodukciju vinil koji me prečacem
izbavi iz duboke potištenosti. Dakle, nije potrebna liječnička intervencija,
uspijevam prema vani živjeti sasvim razborito, s ponešto pojačanom
nelagodnošću.
Kako
se u mom sjećanju svako toliko pojavljuju neobične slike za koje ponekad nisam
siguran pripadaju li zaista meni ili su samo rekonstrukcija tuđih priča, što ne
odgovara ni približno kolektivnom svijesnom, da se uvjerim u prvo ili drugo,
krenem povezivati geografske i kronološke odrednice za koje mislim da su od
ključnog značaja za razrješenje. A kad se usred te psihodelične napetosti
iskristaliziraju lica dragih osoba za koje me vezuju emocije prošlih vremena,
dvojbama sam stao na kraj. Neke godine u našim životima, podsjetio bih vas, su
bile prepune odluka i stavova za vječna vremena, mašta nije bila okovana
stvarnošću nego idealima i snovima, a i ustrajali smo u mišljenju da smo
slobodni. Tako običnih, a opet uzvišenih, osjećaja sam svojedobno stupio u
sasvim zaseban mikro rock svijet Grobnika.
Nije
bilo potrebno, po izlasku iz prigradskog busa, priupitati nekoga za Dom na
Dražicama, jer sve je kretanje pučanstva bilo u jednom, tom smjeru.
Prevladavale su trupe dugokosih u uniformi jeftinog jeansa, a da kakav nam je
bio uopće dostupan, neki su naprosto statirali ispred lokalne butege, plaha
bića s pokojom bocom u ruci, u stavu očekivanja. Dan je dugo vukao svoje pipke
po okolnim brdima, a kad se konačno počelo stidljivo smračivati, Dom je otvorio
vrata, i uglavnom se ulazilo, možda tek zbog prečih potreba i viška kakvog
decilitra vina prinudno istrčavalo i preko zidića ostavljalo pokoji DNK za
milicajce, ako baš budu željeli pobliže upoznati mjesne tekuće užance.
Dosađujući se malko, stajao sam ondje sa strane, čekao da počne taj sastav. Ime
im je stvarno kul, podsjeća na San Francisko iz druge polovine ’60-ih, kao da
su se najeli neprovjerenih na brzinu pobranih gljiva s Jormom Kaukonijem (nije
finski olimpijac iz zimskih sportova poput skijaških skokova), pa je jedan od
članova naprosto ispalio – Tunina glava! Puno poslije, možda i dvadesetak
minuta kasnije, međutim, objašnjeno mi je da naziv ne duguje ni približno
višemjesečnim seansama u nečijoj garaži uz nekontroliranu uporabu lisergijske
kiseline, već je naprosto riječ o toponimu, vrhu koji rijetki osvajaju, iako
jedva da seže 300injak metara iznad mora. A bdije svakodnevno nad dolinom u
kojoj je tu večer, u svrhu promocije singl ploče koja, međutim, nije izašla sve
do Božića te iste 1983. godine, svirao taj bend kratkog roka trajanja.
Zurio
sam u čovjeka s crnim stratokasterom u rukama, prkoseći svim iskušenjima atraktivnom
nazočnošću velikog broja pripadnica suprotnog spola, mrmljajući sebi u bradu
začuđen kako li je moguće da se netko s takvom lakoćom odnosi prema otporu žica
i vrata gitare, kao da ga se to nimalo ne tiče, a opet vrlo angažirano
evocirajući osjećaje, istodobno se tješeći i bjesneći, sve u isti čas. U
njegovom bluzerskom feelingu bilo je nečeg neminovnog i konačnog, baš kao da je
ondje na jednostavno opremljenoj bini stajao Rory Page, laboratorijski izveden
artificijelni spoj dvojice genijalnih trzača, svaki je odsvirani ton zvučao kao
izvjestan i već poznat, ali sitnim međuigrama prstiju i intervencijama na
pragovima pretvarao se u nešto sasvim originalno, gotovo nestvarno.
Kada
je konačno sedam inča objavljen, imao sam znatno ‘pametnija’ posla u državnom
sektoru, služeći narodu, daleko od očiju, malo iznad 42˚ paralele. Singlica, ukoričena akterima Tunine glave i
pripadajućom panoramskom fotografijom nalik turističkoj razglednici, je
pristigla u paketu zajedno s obrocima otpornima na žohare i brzu kvarljivost, i
zanimalo me je kako li je samo, dovraga, pošiljatelj zamislio da ću ondje
preslušati zapis na plastici? Na walkmenu? Rekli bi anglisti ispravno – I don’t
think so! Izvršiti prepad na zborno mjesto s osobnim naoružanjem, zauzeti sobu
s razglasom i pripustiti uživateljima sivomaslinastog odjevnog modnog uzorka
‘Bezživotno življenje’ s razglasa pa makar završio u pritvoru na neodređeni
rok? Ništa od sveg, dakako, ponuđenog scenarija nije odgovaralo kontekstu, pa
sam pasivno pričekao kraj odsluženju vojničke karijere, a malu ploču umetnuo, u
želji da je očuvam u identičnom, nedirnutom, stanju među ‘posuđene’ knjige.
Koje su otišle sa mnom u starom koferu iz onog jednogodišnjeg vježbanja života
i našle svoj novi dom na stalaži, neprovjerena sadržaja sljedeća tri
desetljeća. U tom limbu, između starog i potpuno nerabljenog, vinilka je
tavorila u zen raspoloženju, čuvajući svoju nevinost u uzvišenoj napetosti,
čekajući svoje konačno oslobađanje, proboj iz tog neobično humanog bibliologora
u kojem se slučajnim spletom okolnosti zatekla, ne gubeći ni trenutka na svojoj
autentičnosti i neodoljivom šarmu utisnutom u brazde.
Podijeli na društvenim mrežama