Sve
bi bilo manje tragično da ova pošast nije uzela velikog maha i počela poprimati
razmjere prave elementarne nepogode. Komentar jedne mlade srednjoškolske
nastavnice na ovaj status posebno je indikativan:
“Ja sam iz prve škole
pobjegla zbog verbalne agresije i straha od jednog roditelja. Nitko nije htio
stati iza mene, a ravnateljica je inzistirala da povučem pedagošku mjeru kako
bi ‘izbjegli probleme’. Trebalo mi je tri godine da se odlučim opet predavati.
Sad imam sto izvanškolskih aktivnosti, samo da izbjegnem razredništvo.”
Na
kraju zaključuje: “Smatram da je roditeljstvo
u puno većoj krizi nego cijeli prosvjetni sustav.”
Zbog
takvih pojava koje postaju masovni oblik roditeljskog ponašanja, hrvatski
odgojno obrazovni sustav iz godine u godinu pada sve niže, jer školama sve
manje vladaju ravnatelji, pedagozi, učitelji i nastavnici, a sve više i više roditelji
učenika. Pod njihovim nesnošljivim pritiskom, umjesto odgojno obrazovne
institucije, škola je postala administrativni protokol kroz koji djeca prolaze
kao kroz ured javnog bilježnika, ovjeravajući samo svoje javne đačke isprave –
zvane školske svjedodžbe.
Na
kraju svake školske godine ponavlja se isto: Nastavnici zaključe ocjene, a onda
dolaze mama ili tata i traže činovnički
ispravak – prepravljanje djetetova uspjeha bez pokrića u znanju i
vladanju.
Moj
stav po pitanju ocjena vrlo je jasan i mnogima već poznat: Još uvijek mislim da
ih u osnovnoj školi ne bi trebalo ni biti… Ali
kada već postoje, najgora moguća ocjena
je poklonjena ocjena.
“Kada učenicima na školskom testu, za
30 posto točnih odgovora date prolaznu ocjenu, time ste im dali poruku da u 70
posto slučajeva u životu smiju pogriješiti” – rekao bi rektor Sathya Sai
sveučilišta studentima učiteljske akademije.
Danas
takve ocjene počinju prevladavati, jer kada poklonimo jednom učeniku, da bi
ispravili nepravdu prema drugima, svima u razredu koji su tu istu ocjenu zaslužili svojim
znanjem i zalaganjem, poklanjamo ocjenu više.
I
eto nas na novoj razini problema: hiperinflacija odlikaša…pojavi koja stvara
veliku bodovnu gužvu na upisima za višu razinu obrazovanja, gdje
lažni branitelji petica zauzimaju
mjesta pravim odlikašima.
Popuštajući
takvom pritisku iz godine u godinu, ruši se kriterij vrednovanja i takve kontaminirane
škole počinju s vremenom proizvoditi samo jedno jedino zanimanje – mlade invalide rada, poluobrazovane
maturante, nesposobne odgovoriti zahtjevima vlastitog zanimanja.
Ako
se nastavnicima u tom pogledu hitno ne pomogne, cijela struka uskoro bi mogla
doživjeti krah. Neke se mjere stoga moraju poduzeti. Jedna od njih su svakako i
državni testovi.
Uvođenjem
jedinstvenih pismenih testova za svaki školski predmet, ujednačili bi
ocjenjivački kriterij; diferencijacija školskog uspjeha bila bi realnija i poštenija,
a školu bi rasteretili pritiska na ocjene jer bi roditeljska intervencija bila
uzaludna.
Prepreka
na tom putu je ponovo spora vladajuća birokracija, kojoj trebaju godine da se ovo
ozbiljno pitanje postavi pred saborske zastupnike i dobije svoju zakonsku
potporu.
No
i tada, ako i kada se to desi, ostaje i dalje ono što je gore spomenuta mlada
nastavnica vidjela iz svoga razreda – kriza roditeljstva.
Bilo
bi svakako zanimljivo čuti mišljenje stručnjaka, što oni misle o tome. Koji su to
razlozi doveli do toga da su roditelji postali gorući pedagoški problem ove
države, gdje upozorenje “Ovaj razgovor se snima” postaje realna potreba prve
linije obrane nastavnika od njihove agresije.
Naravno
da se ova mjera ne odnosi na sve, nego samo na odabrane primjerke koji će se sigurno
i sami prepoznati. I krajem ove školske godine mnoge škole bile su pod njihovom
opsadom.
Podijeli na društvenim mrežama