Njegovo ime je Arif. Arif Heralić

Kaže Rade kako je pjesma nastala inspirirana glasovitim likom iz
povijesti nestale nam države, likom koji je tada ušao u svaki ovdašnji dom i
zahvaljujući amblematskoj ilustraciji s jugoslavenske novčanice, rado viđane u
svakoj onodobnoj ruci (novac uvijek bijaše novac, socijalistički ili koji
drugi…). I to se u pjesmi čuje: napisana je kao izravno obraćanje dotičnom. Rade
u stihovima ne kaže koji mu je lik doplovio u pjesmu, ne kaže imenom i
prezimenom. U intervjuu Jutarnjem listu zato pruža naknadnu informaciju da je
taj čovo nitko drugi do čuveni heroj socijalističkog rada, udarnik Alija
Sirotanović.

I eto ti glumačko-pjevačko-herojske zavrzlame, zakuhane Radinom rukom,
kojoj odlučih posvetiti nešto sljedećih redaka. Slušam Šerbedžijinu pjesmu i vidim
ga/čujem u pogrešci, pa odlučih na nju upozoriti. Ne zbog zloće, nego zbog
činjenice da je riječ o toliko učestaloj pogrešci da je postala stereotipnom, a
o žilavosti toga stereotipa svjedoči i to što je tako glatko doputovao do nas
još iz „onih“ vremena. Pjeva Šerbedžija o herojskom zeničkom ljevaču, pjeva o Aliji,
ali avaj – čuveni udarnik na podjednako čuvenoj novčanici „hiljadarki“ nije
Alija. Njegovo ime je Arif. Arif Heralić. Alija i nije bio ljevač, cijeli život
je rudario. Niti je radio u Rudarsko-metalurškom kombinatu Zenica, nego u
Brezi. U rudniku mrkog ugljena Breza se proslavio, zahvaljujući tomu što je 24.
srpnja 1949. oborio dotadašnji svjetski rekord Rusa Alekseja Stahanova, koji je
za osam sati rada u rudniku iskopao 102 tone ugljena. Alija je Staljinova
heroja poslao na „đubrište historije“ tako što je za isto vrijeme iskopao 253
kolica ili 152 tone ugljena. Njegova poruka, a još više poruka tadašnje
ovdašnje vlasti, bila je jasna i glasna: jugoslavenski heroj vrijedi dva ruska!
Mitska je potom ostala njegova navodna izjava, dana u razgovoru s Titom, koji
mu je ponudio da sam izabere što želi za nagradu. „Tražim samo veću lopatu!“
kazao je Alija. Mamutska lopata potom je po njemu nazvana „sirotanovićka“. Mitski susret
s Titom, međutim, pati od jednog nezgodnog detalja – Alija uglavnom nije radio
lopatom, on je bio kopač i u rukama je imao pneumatsku bušilicu, dok su najčešće
lopatali rudarski mu drugovi.

I Arif Heralić bio je primjeran radnik, premda se ne može reći ravan
Aliji (što ne treba doživjeti kao minus, jer nema toga tko bi Aliji bio ravan).
Upamćen je kao jedan od ljevača zeničke Željezare, kojega je, baš kao i Aliju,
vlast odlučila pretvoriti u jedan od simbola ideološke priče koju je promicala,
stavljajući 1955. njegov portret (autor Nikola Bilić, fotograf lista Borba) na
novčanicu od tisuću dinara. Nasmiješeno Arifovo lice širilo je optimizam ispod
podignutih zaštitnih naočala u ljevaonici, držeći u rukama nekakvu ljevačku
alatku, vjerojatno žarač, dok su ugođaj uspješno nadopunjavale goleme zaštitne
rukavice i kapa, a drugim planom prizora carevali su moćna kuka za podizanje posude
s tekućim željezom i dio nove, treće Željezarine visoke peći, uz koju je radio.
Poleđinom novčanice širila se panorama njegova Kombinata. Samopouzdanog
zeničkog radnika svatko je htio imati uza se, točnije u džepu, jer „hiljadarka“
je „hiljadarka“. Malo se u tomu promijenilo kada je novčanica 1965. denominiranjem
postala novčanica od deset dinara.

Papir je trpio sve, pa i brisanje suvišnih inflacijskih nula, ali ne i
Heralić. Problemi nisu počeli u trenutku denominiranja, već mnogo ranije,
manje-više čim je postao državna novčarska zvijezda. – Kad novčanica uđe u
promet, ja obolih na srcu – ostale su zabilježene njegove riječi u pero
novinaru lista Politika-ekspres 1967. godine. – Zatim puče glas da sam dobio
dva milijuna, pa me neki noću isprebijaše namrtvo. Uzeše mi 150.000 dinara…    

Problem nije postao samo izmijenjen odnos okoline prema njemu, i on sam
je prilično kumovao mnogo čemu, čim je postao svjestan činjenice da je njegovo
lice svakodnevno u rukama nekoliko milijuna ljudi. Kaže da mu se nekako u glavi
pomutilo. Začudo, rakija (koje je u okruženju zeničkoga Kombinata bilo posvuda,
a radnici su tu činjenicu pozdravljali aklamacijom) nije pomagala da misli
postanu imalo bistrije, čak ni kada su čokanjčiće zamijenile boce. Godine 1961.
Heralić je otišao u mirovinu, tada već uz nimalo udarničko objašnjenje: – Mogao
sam raditi još 20 godina, najmanje toliko. Ali, eto, nije mi se dalo…

U ruke mu je mjesečno redovito stizala mirovina od 24.000 starih dinara.
U prijevodu: 24 vlastita lika. Tomu se pridružilo još 19.000 starih dinara
dječjeg dodatka, što je bilo gotovo poput prvog, ali znamo li kako je u
Arifovoj obitelji bilo podosta dječjih usta, dobivene brojke trebalo je u
svakodnevnoj životnoj praksi promatrati drukčijim očima.

– Koliko imate djece,
Arife? – glasilo je novinarsko pitanje umornom heroju.

– Ravno desetoro. I ženu imam… Dabome i djecu. Auuuu… Imam jedanaestoro.

Heralić u mirovini nije bio miran, neobične misli nastavile su mu trčati
glavom.

– Čitao sam kako su slikali tamo neku ženu. I
štampali joj sliku na koricama knjige. A nisu htjeli da joj plate. Žena potegla
tužbu i dobila milijune. Moja slika je štampana u većem broju primjeraka. E, da
vidiš, i ja hoću pare. Žalio sam se na sve strane, pa ne pomaže. Ako tako
ostane, žalit ću se i Međunarodnom sudu u Haagu. Tjerat ću, more, do
Ujedinjenih naroda. 

– Zašto pijete toliko? To nije dobro…

– Znam da nije. Ali,
eto… Liječio sam se dva puta u Sokolcu. Kažu, imam neku depresiju u glavi.
Primao sam i antabus i još nešto. Šta vrijedi… Mene doktor Geza Čeh drži na
uzdi. Ali, ja nikog ne diram, miran sam ja.

–      
Dozvolite da
vas fotografiram.

–      
Šta mi daješ?

–      
Poslat ću vam
fotografiju.

–      
E, onda me ne
slikaj.

Cijena koju je Arif postavio za fotografiranje bila je 600 dinara. Malo
ili mnogo, danas je uistinu teško kazati. Zatim je poslao sina Jasmina u
obližnju krčmu da donese bocu rakije. Sugovornik i on tada su se rastali, Arif
je ostao sam, s bocom ispred sebe. Ili mu se činilo da zapravo jedino s bocom
nije sam, unatoč tomu što se s njegovim likom druže milijuni poznatih mu, još
više nepoznatih ljudi? Posebni ljudi vjerojatno ne mogu bez čudnih misli.

Novčanica s vlastitim likom pratila ga je cijeli život, pa i poslije
njega, s obzirom da se koristila do 1981. godine. U foto-finišu Jugoslavije,
1987. godine, novčanicu s vlastitim portretom dobio je i Alija Sirotanović. Jesu
li nju počesto u žargonu nazivali „rudar“ ili (pogrešno) onu prvu? Na novčanici
s Alijinim likom pisalo je 20.000 dinara, mnogo više od brojke na Arifovoj, ali
mora da je u tom trenutku malo vrijedila i jednom i drugom. Da ih je obojice
bilo. Sirotanović je preminuo 1990. u okolnostima koje su mu bile vjerojatno
suđene prezimenom, a kažu kako na njega danas podsjeća poprsje postavljeno pred
ulazom u rudnik Breza. Heralić je napustio ovaj svijet
mnogo prije njega, 1971. godine, u još težoj neimaštini.  Možda i bolje da se to dogodilo već tada,
nije morao gledati rasap države koja ga je napravila zvijezdom.

Iz današnje perspektive, priča o Arifu Heraliću tužna je priča o
nasmiješenom ljevaču, o posrnulom socijalističkom heroju. Je li nam upravo zbog
toga bliži, nekako više naš, ljudskiji? Samo kapitalistički heroji nikada ne
padaju, samo su Jamesovi Bondovi uvijek na visini situacije. Zato mi je jasno
da su lažni, a takve ih žalim i u njih odbijam vjerovati.

Uostalom, Internacionala je
vječna pjesma o vječnim vrijednostima, ponajprije o ljudskoj težnji za boljim, u
obje svoje verzije, i onoj francuskoj i onoj Šerbedžijinoj, kojoj male pogreške
poput Šerbedžijine ne mogu ništa. Faktografiju ću zato ispraviti, a sve ostalo
ostavljam kako jest.