Nesvrstani Palach

Sumnjam.
A to možda dobro nije. Čim smo izgubili dio komunikacije sa svijetom, naš
ovdašnji svijet postao je manji, skučeniji. Otvorimo zato barem prozore koji
pružaju pogled na to poglavlje Palachovoga jučer, sjetimo se „nesvrstanih“
studenata možda upravo zbog toga što ih u nas više nema.

Rekoh,
bili su oni sastavnicom Palacha od njegova prvog dana. Mislim, naravno, na to
da sam više puta objavljivao podatak kako je omladinski klub u prizemlju zgrade
u Kružnoj ulici otvoren 1966. godine, a ne 1968., kako nas je ovih dana Novi
list iznova dezinformirao člankom u povodu novog otvorenja kluba, imajući za
okosnicu razgovor s njegovim navodnim osnivačima. Osnivači koji su stupili na
scenu dvije godine poslije otvorenja!? Poštujem njihov udjel u klupskoj
povijesti, ali još više činjenice. Da su riječki „nesvrstani“ dio atmosfere u
Kružnoj od samoga početka u neku je ruku logično, s obzirom da su u trenutku
otvaranja kluba bili već pet godina jednako tako dio riječkoga sveučilišnog
života. To znači kako nisu oni ušli u biografiju kluba, nego je klub ušao u
njihovu riječku biografiju.

Prvi strani studenti
pojavili su se u gradu na Rječini ožujka 1961. godine. Čast onih koji su
ispisali inicijalne stranice te priče pripala je dvojici mladića iz Konakrija,
glavnoga grada „prijateljske Gvineje“. Bili su to Abari Dukure i Keita Dauda.
Dečki su upisali studij na Višoj pomorskoj školi, s jugoslavenskom stipendijom
u džepu. U Rijeku su stigli već u siječnju, ali su, kao govornici francuskog,
prve mjesece posvetili učenju hrvatskog jezika, što će im omogućiti naknadno
uključivanje u redovnu nastavu. Isprva su smješteni u hotel Park, da bi tijekom
ožujka, kada su se već pomalo počeli sporazumijevati na hrvatskom jeziku, dobili
mjesta u Studentskom naselju na Podmurvicama.

Dekani
riječkih visokoškolskih ustanova u tom su trenutku znali da su Abari i Keita
samo prethodnica većeg broja stranih mladih duša željnih ovdašnjeg znanja: već
sljedeće godine najavljivao se, u okviru studentske razmjene, dolazak u Rijeku
još 30 studenata iz raznih dijelova crnog kontinenta. Palach u takvu razvoju
događaja nije ostajao po strani. Njegova su vrata bila otvorena za sve, pa i za
ovdašnje „nesvrstane“ studente. Koliko su bila 
otvorena, dobro svjedoči podatak o osnivanju Međunarodnoga studentskog
kluba prijateljstva, sa zadaćom okupljanja stranih riječkih studenata, što je u
praksi značilo iz Sirije, Konga, Sudana… Klub je osnovan na tragu aktivnosti
Predsjedništva Saveza studenata Rijeke, a financiranje njegovih aktivnosti
preuzeli su Savez studenata Jugoslavije i Predsjedništvo Saveza studenata
Rijeke. Osnivačka skupština održana je 22. veljače 1969. u Palachu. U radu Kluba
sudjelovali su i naši dečki i cure. Sudeći prema izjavi studentice Maje
Milošević, čini se kako su neki od njih bili i u vodećim klupskim tijelima: „U
Klubu kanimo uvesti predavanja za inozemne studente i prikazivati im filmove u
kojima će upoznati našu zemlju. Isto tako ćemo ovdje i mi gledati njihove
filmove, kako bi i njih što bolje upoznali. Posve su razumljiva i
ideološko-politička predavanja, kako bi inozemni studenti što bolje upoznali
naše uređenje. U tom cilju već smo postigli sporazum s Radničkim sveučilištem.“
(Inozemni studenti u Rijeci – nisu
stranci, Novi list, 20. ožujka 1969.).

Očekivanja se nisu
ograničavala na bavljenje političkim i sličnim pitanjima. Muhamed Hanadi,
sirijski student medicine, izjavio je u istom novinskom članku: „Do osnivanja
kluba osjećali smo se prilično izolirani. Sada živimo s riječkim studentima kao
u jednoj porodici. Problemi koji nas tište uglavnom su povezani sa stanovima i
stanodavcima, jer nam obično zaračunavaju više nego domaćim studentima. Nisam
naišao na slučaj diskriminacije uslijed toga što su neki od nas druge boje.
Kroz šest mjeseci nastojimo savladati jezik, a tek tada možemo pratiti
predavanja, jedan bolje, drugi lošije, već prema tome koliko je uspio savladati
jezik.“ Njegov kolega s istog fakulteta, Johny Ekalena iz Konga: „Velika su
nastojanja da nam se omogući, bar nama stipendistima jugoslavenske vlade,
normalan studij i s time u vezi stanovanje. Međutim riječki Dom studenata je
tako skučen da se ovdje ne možemo smjestiti. Hranimo se u studentskoj menzi
isto tako dobro kao domaći studenti. Nama je glavna struka to da što bolje
naučimo.“  

Na svu sreću, našlo se
vremena i za aktivnosti izvan struke, sportske, kulturne i slične. Kako
svjedoči priložena fotografija iz druge polovice 60-ih, gostujući studenti
znali su zaigrati nogomet s domaćima, na igralištu ispred  tadašnje Pedagoške akademije
(danas Osnovne škole Nikola Tesla), u čemu ih nije mogla omesti ni kiša… 

Pred upitnicima s
kojima se susreću strani studenti na školovanju u Rijeci nisu žmirili u
gradskoj omladinskoj organizaciji. Prema dokumentu Općinske Konferencije SSOH
Rijeka iz 1975., naslovljenom Neki
problemi stranih studenata koji se nalaze na studiju u Rijeci (s oznakom „Povjerljivo!“),
u gradu na Rječini je školske godine 1974/75. bilo 197 stranih studenata. Najviše
ih iz Iraka (115), manje iz Sudana (24), Sirije (20) i Jordana (20), još manje
iz Libanona (4) i Egipta (2), te najmanje, po jedan student, iz Etiopije,
Jemena, Palestine, Perua, Sirije i Zaira. Da popis bude cjelovit, a i da ne
ostane sve na nesvrstanima, pobrinuli su se studenti iz SR Njemačke (2), te po
jedan student iz Australije, Čehoslovačke, Italije i SAD-a. Komu upadne u oko
neobičan podatak o samo jednom studentu Palestincu – s obzirom na snažne političke
veze jugoslavenske vlasti s tim bliskoistočnim narodom – valja znati kako je
njih u stvarnosti bilo osjetno više. Bilo ih je ukupno 20, ali su stigli s
putovnicama Sirije i Jordana.

Strani studenti
pohađali su te školske godine raznovrsne obrazovne ustanove, pa ih je na
Medicinskom fakultetu bilo 30, na Tehničkom fakultetu 11, na Ekonomskom
fakultetu 4, na Fakultetu industrijske pedagogije 2, na Višoj pomorskoj školi
41, a jedan mladić pohađao je Srednju pomorsku školu u Bakru. Najveći dio
stranih studenata tek se zapravo pripremao za praćenje nastave. Njih 108 odlazilo
je na pripremni jezični tečaj, organiziran za stipendiste. Iz tog je podatka
moguće ispravno zaključiti kako su stipendisti prednjačili u ukupnom broju
studenata (takvih je bilo 137), dok su se ostali školovali privatno.
Stipendisti su uvjerljiva većina među polaznicima Više pomorske škole,  suprotno je vrijedilo za studente Tehničkog
fakulteta, dok su budući medicinari odreda nestipendisti. Oni su u Rijeci
morali plaćati puni iznos troškova školarine, što je bila primjena odluke
Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, koje se, dobro je znati i
to, nisu pridržavali u svim republikama i pokrajinama (u Sloveniji, Crnoj Gori,
Makedoniji i Kosovu). Najvišu školarinu moralo se platiti na Medicinskom
fakultetu (6.000 dinara po semestru). Na Tehničkom fakultetu i Fakultetu
industrijske pedagogije moralo se izdvojiti po 3.500 dinara, na Ekonomskom
fakultetu 3.000 dinara, dok se na Višoj pomorskoj školi plaćalo 500 američkih
dolara.

To nisu mali iznosi, Jugoslavija
je tih godina na glasu kao jedna od europskih zemalja s najvišim školarinama.
Znajući za to, razmišljalo se o oslobađanju određenih kategorija stranih
studenata od plaćanja školarine, što je trebalo ovisiti o njihovu učenju i
vladanju, ujedno se smatralo dobrodošlom pomoći Jugoslavije zemljama u razvoju.
Istodobno se na stolu našao prijedlog smanjenja iznosa kojim studenti plaćaju
zdravstvenu zaštitu, ako ne i ukidanje njezina plaćanja za određene kategorije.

Standard stranih
studenata, dakle, bitno je ovisio o tomu jesu li stipendisti ili ne.
Stipendisti nisu plaćali školarinu, imali su zajamčeno zdravstveno osiguranje,
osiguran smještaj (ne u Studentskom domu, veću privatnom aranžmanu) i slično.
Smještaj im nije bio onakav kakav su možda poželjeli, pa se događalo da u
sobama bude po nekoliko studenata (zabilježen je slučaj boravka 13 studenata u
jednom stanu), uz visoke stanarine, zbog želje ovdašnjih „gazdi“ za lakom
zaradom. Ipak, nestipendisti su im mogli zavidjeti. Sve je to bio povod  prijedlogu OKSSOH Rijeka da se razmotri
mogućnost suradnje sa zemljama čiji studenti dolaze u Rijeku u vezi s ovdašnjom
izgradnjom novih smještajnih objekata.

Kako se u valjda
nijednoj priči ne može bez ruke zakona, zavirimo i u način reguliranja boravka
stranih studenata u tadašnjoj državi. Pitanje njihova privremenog boravka
riješeno je tako da su nestipendisti dobivali dozvolu boravka na temelju dokaza
o stalnim izvorima sredstava za život i potvrde o upisu u visokoškolsku
ustanovu. Takva su se pravila igre u praksi striktno poštivala uglavnom samo u
trenutku izdavanja prve jednogodišnje vize. Kasnija kontrola ponešto je
slabila, pa se dozvola dobivala samo na temelju indeksa. Posljedica? Oni koji nisu
studirali redovito ili su ostali bez stalnih izvora prihoda, boravili su u nas
neograničeno, zapošljavali se putem Studentskog servisa ili Omladinske zadruge
i slično. Sljedeća posljedica? Neki od njih znali su biti na popisu studenata
ovog ili onog fakulteta samo formalno, možda i zauzimali mjesto nekomu drugom.  

Jesu li studenti o
kojima zbori dokument iz 1975. bili članovi Međunarodnoga studentskog kluba
prijateljstva? Ne, Klub se 1973. ugasio. Izbor Palacha za sjedište stvaralo je
prostorne probleme, vjerojatno objema stranama. Teškoće su se javljale i u
formiranju Upravnog odbora, tragom nastojanja stranih studenata da
zastupljenost u njemu ovisi o stranačkoj pripadnosti, za razliku od Saveza
studenata Rijeke koji je inzistirao na nacionalnoj pripadnosti, što je na koncu
i prihvaćeno. No, premda su članovi Kluba pokazali zanimanje za njegov rad,
štoviše, kaže se u dokumentu, „još uvijek inzistiraju na njegovu otvorenju“,
priča je bila završena. Dio mladih, njih sedmoro, djelovalo je 1975. u
marksističkom kružoku stranih studenata, povremeno se sastajući. Strani
studenti mogli si nakon 1973. ući u Palach i bez filozofije „klub u klubu“,
dakle kao svi ostali gradski akademski građani, što je pak potrajalo dok je
bilo Jugoslavije i njezine sklonosti pokretu nesvrstanih.

Abari Dukure i Keita
Dauda, gdje ste danas? Sjećate li se riječkih godina? Živi li Rijeka,
zahvaljujući vama i danas u nekom afričkom gradu, a da mi o tomu na Kvarneru ne
znamo ništa?