Ja sam, nećemo se farbati, muzički snob. Volim dobre pjesme, odlične bendove (katkad i samo solidne, teško je oduprijeti se društvenom pritisku i medijskoj galami), i stvarno sjajne albume. Evo, pred par dana sam sreo dugogodišnjeg suradnika, fantastičnog glazbenika, rijetko se viđamo jer je on često na putu od svirke do svirke, pita me ‘čuješ, vele mi kako je taj zadnji dugosvirajući proizvod od Pink Floyda uzbudljiviji od krepane mačke’. Kažem mu upitnim tonom si ga osobno slušao ili si slušao nekog drugog kako ti puni glavu bedastoćama. Otpovrne mi on iskreno ‘ovo drugo’. E, dobro. Neću ti niš onda odgovarat jer ne zaslužuješ! Ali ću ti snimit na kazetu ploču. Za u auto. I tako, ukopčam te stare sprave, stavim ih u pogon isti dan, već jurim k njemu ostavit mu ispunjenu TDK D60 muzikom nebeskih sfera. Sutradan, netko me gnjavi od ranog jutra na mobitel. Naravno, onaj isti iz uvoda. Pun etnuzijazma, bez dobrog dana ili uopće uključivanja ikakvog bontona, referira: ‘ali, ej, pa to je genijalno! Cijelu sam se noć vozio sa ženom, rikavali smo na Floyde! Nisam imao pojma koliko je to dobro!’. Molim, rečem mu na sve to, i drugi put.
Endless River je samo zgodno poslužio kao primjer da je sva kritika koju upućujemo ili pišemo vrlo subjektivna kategorija, neprevodiva za one koji imaju drugačiji ukus. To je jasno ko dan. Ova tri ‘momka’ iz Engleske su se odavno prestala glupirati, natezati tinejdžerice, izlaziti iz wca s bijelim prahom – nalik puderu, ali kemijskim sadržajem znatno poticajnijim od pukog šminkanja – po nosu, pa su samim time osuđeni, od strane aktivnih stanovnika planete, na anonimnost i monotoniju. Ali muzikom vas mogu dotaknuti tamo gdje nitko drugi nije. Godina je 2014., za mene, obilježena tim velikim tribute albumom pokojnom Richardu Wrightu, i s nekoliko zaista fascinantnih lokalnih uradaka.
O Mladenu Iliću i njegovom sastavu PSI, koji je osnovao nakon raspuštanja posljednje postave Parafa, sam već pisao. Najavio sam izlazak izgubljenih snimaka još u svibnju, ali se cijela zavrzlama oko objave prolongirala za sam kraj ove, diskografski siromašne, godine. Naravno, pisati o CD-u prijatelja (ili poznanika najmanje) je nezahvalno, svatko će s pravom gledati sumnjičavo na hvalu o njegovom autorskom umijeću, zar ne? Kakogod bilo, album nazvan ‘Kao psi’ je kompilacija svih snimaka koji je ovaj trio napravio početkom devedesetih, no, u ovih deset pjesama je uključeno i nekoliko predivnih starih melodija iz doba Konjaka. E, to je bend koji je funkcionirao na vrlo sličnim premisama, na početku osamdesetih. Godina. Prošlog stoljeća. Ti live zapisi s različitih lokalnih nastupa – ne brinite, Ona i ja, je uvrštena u taj repertoar, ali kao novi studijski snimak – su potvrdili da se radi o iznimno talentiranom vođi, pjevaču i gitaristi kojeg su na početku karijere svi redom itekako podržavali, ali unatoč tomu ni Konjak ni kasnije Psi ne uspijevaju objaviti materijal, koji je danas u vrlo nepopularnoj formi poznat kao album. Ako, međutim, niste još uvijek alergični na taj pojam ‘albuma’ ili iz nekog nostalgičnog razloga i dalje obilazite shopove i kupujete CD-e s ciljem obogaćivanja vaše kolekcije, nemojte preskočiti ovaj riječki biser klasičnog lokalnog rock zvuka. Ili barem zamolite prodavačicu/prodavača da vam, jer ne želite vjerovati više ičijim sudovima, zavrti nekoliko stvari, dajte si vremena par minuta, možda vas neće razočarati moja preporuka. P.S. zadnja stvar na tonskom zapisu, Hajka, je potpuno nova, bonus realiziran s Bojanom Bajićem iz Diskurza, nešto kasnije se javlja u drami.
Mamuti su kako znamo, u jednom naletu komete ili NLO-a ili nečeg trećeg, nestali s lica planete. Ostali su živjeti isključivo u formi fosila i vrlo rijetko u komadu leda. Sad ih se proučava, radi znatiželje i da nešto možda, kao vrsta, naučimo i izbjegnemo njihov usud. Urban je s Četvorkom objavio album posvećen opstanku, ljubavi, čežnji. Imao sam sreće preslušati ga u uvjetima neudobnosti njihove prostorije gdje su ga i snimali. Radi dojma i osjećaja bliskosti ‘Mamut’ me osvojio na prvu. Trenuci predivnih klavirskih dionica, božanskih gitarskih sola, i kao i uvijek, Damirovih vokalnih interpretacija, natjerali su me na dodatnu konzumaciju materijala. S obzirom da uvijek postoji pretpostavka da sam nešto propustio pri tom premijernom preslušavanju i pomislio kako mi nije možda leglo baš sve kako valja. Al, vraga, ča više ‘vrtiš’ (nada se sastoji u tome da će jednom ovo oživjeti i kao LP), još je bolje, postaje neodvojivim dijelom mene, arhiviram nadrealne tekstove u svoj trezor obiteljskih vrijednosti. Predanost kojom je stvoren album, njegova koherentnost i emocionalna nabijenost neupitni su u ovom magičnom tkanju tonova i zaraznih melodija. Dostojanstvo domaće rock glazbe moglo bi steći, ako ne i dobiti, ipak nekakvo uporište u nastavku svog trenutno mizernog položaja upravo zahvaljujući ovoj velikoj ploči. P.S. a omot tek?! Torjanac na vrhuncu svoje kreativnosti!
Ovo je ljeto bilo, samo za podsjetnik, stvarno čudno, kišovito, malo sam se kupao, a više vremena provodio uz gramofon i knjige. Povremeno bih uključio radio, tek da budem donekle u tijeku s političkim nedoraslostima naše elite koja živi u svom mikrosvijetu, potpuno odvojeni od realnosti. U tom jednom trenutku procurila je Maggie nakon kakofonije gluposti, i natjerala me preurediti, opet, dnevni boravak u plesni podij. Bez svijetlećih kocki pod nogama, ta nisam Majkl Džekson! Možda bih trebao prestati tratiti vrijeme na otkrivanje stranih bendova (dobro, nećemo pretjerivati, moj hit ljeta bili su Spirit), kad sve imam u vlastitom dvorištu? Jonathan su, nakon uspješno provedenog medijskog desanta na svakog iole pismenog konzumenta rock muzike, albumom ‘Bliss’ dokazali da su autoritet u poimanju benda. Naime, termin se odnosi na nekoliko ljudi koji zajedno djeluju kao organizam i kad im otkinete npr. ruku on ugiba, neko vrijeme se povlači po zemlji u agoniji, ali u konačnici je finito, kaput, muerto. Gliste su kao npr. nova verzija Lačnog Franza. Ostaviš ime, a članci rastu sami od sebe, al nikada više ne pogađaju isti pokret ili duljinu niti dinamiku. Malo sam zastranio, da… Ploča (da, dobro ste pročitali) se vrti samo na 33 okretaja, ali čini vam se da uopće nije tako dok skačete iz pjesme u pjesmu – nema nedorečenih gitarističkih dionica, aranžmani su nabrijani, stihovi su, istina – na meni neprijateljskom engleskom, dobri i uopće nema uobičajenih gotovih fraza već su ambiciozni i daleko iznad suhoparnih razgovornih idi-mi-dođi-volim-te-ali-ne-jako dosjetki. Bliss je hrabra longplejka, slojevita, iznimno moderna, izvrsno producirana i katkad duhovita. A meni se to pijaža. I rokenrol je, pa da.
Nakon što su Grad, s albumom Ne, zaključili svoje postojanje, osjećao sam se kao da mi netko otkida dio života. Od sredine 80ih taj je bend oduvijek predstavljao alternativni i autentični identitet grada. Pjesme koje su producirali bile su redom stadionski hitovi, stvari na kojima se zaluđeni (čitaj: trešteno pijani) maturanti grle kao da im svira kakav narodnjak, sa stihovima koji ne predstavljaju marketinške slogane već isporučuju istinu. Iako profinjeni na svim, dakle, razinama u bivšoj državi ne nalaze izdavača, ali su se ipak održali na sceni dovoljno dugo da vas zaduže za inspiraciju. Nije prošlo dugo, međutim, stanje mirovanja i penzije kod Deana Škaljca, već je regrutirao mladu ekipu oko sebe i stavio na noge potpuno novi bend. Prvih nekoliko mjeseci bez imena. Ubrzo, dobio sam poziv da se i sam priključim toj trupi, i zaista par mjeseci smo marljivo vježbali s tri gitariste u postavi. Točno dvojica previše oko mene, pa sam se zahvalio na druženju te im predložio da se imenuju Gerila. Na bazi reciprociteta razišli smo se u prijateljskim okolnostima. Čak štoviše, tijekom miksanja s producentom Tonijem Milohanićem provodio sam ugodno vrijeme u studiju, preslušavajući deset stvari koje su zaokružile briljantni debi album ‘Mitraljezi’. Struktura pjesama ostala je vrlo nalik onima koje smo navikli čuti kod Grada – čvrsto gitarsko brundanje, konkretna ritmička podloga, melodiozne vokalne dionice i – pazite sad ovo – besprijekorne basističke eskapade u funkciji pjesme, a ne dokazivanje virtuoznosti muzičara! Čistokrvni rockerski pristup, prepun strastvenih ispada i emocionalnog zanosa čini se pomalo izumrlom vrstom na domaćem terenu, što ove tipove s puškama s kojima su fotkani na omotu svrstava u možda posljednje romantičare i čuvare vrijednosti onog žanra muzike koji je formirao cijeli niz generacija. Nadam se da će baklja u njihovim rukama nastaviti plamtjeti istom snagom i na novim snimkama. A za nastupe uopće ne dvojim!
Diskurz su osvojili gotovo svakog kritičara nakon debija, objavljenog prije pet godina. Međutim, nakon još dva materijala, Bojan Bajić – glas, gitara, autor, producent – mijenja postavu, pristup, gradi vlastiti studio u kojem nastaje posljednji album ‘Puls’. S ovim proizvodom Bojan se u potpunosti distancira od svojih tinejdžerskih punk korijena, usporava ritam, istražuje grunge i hard rock zvuk, tekstove promišlja na dublji, ponegdje gnjevniji ali i dalje emotivan način. Njegovoj darovitosti s pravom je poklanjano puno pozornosti, jer učinilo se kao da njome zaista može mijenjati svijet oko sebe (‘ni’ko nam neće napuniti glavu, ni’ko baš ni’ko’ zvuči i sada predivno dječački uvjerljivo), a na Pulsu odlazi i dalje – rješava se nekakve naivne ljupkosti, piše oštroumne iako metaforičke tekstove, produkciju mjesecima brusi i stvara opus koji će tek pronaći svoje mjesto u koncertnom repertoaru Diskurza. Kontekst koji je na albumu prigrljen izvrsno prikazuje trenutak kojemu su dvadesetineštogodišnjaci izloženi – to je stoljeće, osim što je novo, puno iskušenja, lažne humanosti, varljive realnosti, no i takva svojstva su ponekad dovoljna za pulsiranje čudesnosti i uvjerljivosti kakvom odiše ovaj proizvod.
P.S. kupite sve navedene albume (subliminalna poruka)
Podijeli na društvenim mrežama