Ako to
u nas ikomu bistro, onda su to Riječani. Nafta putuje jadranskim plavilom već
nekih 140 godina i oni taj proces promatraju cijelo vrijeme, štoviše njegovi su
vrlo aktivni sudionici. Zavirimo li u podatke iz povijesti robnog prometa kroz
riječku luku, uvjerit ćemo se kako je miris crnog zlata u njoj draškao nosnice
naših prapradjedova. Dugi popisi pretovarene robe govorili su u njihovo vrijeme
o nafti pod zasebnom stavkom naslovljenom kameno
ulje. Ako je bilo onih koji u prvi mah nisu razumijevali smisao te stavke,
sve bi im postalo drukčije pod teškim teretom bačava i kanistera u kojima se
bućkala nafta dok su ih nabreklih mišica prenosili s pristiglih prekooceanskih
jedrenjaka na gatove u samom gradskom središtu. Rijeka je funkcionirala kao
luka za promet i nafte već u drugoj polovici 19. stoljeća, pa je Austro-Ugarska
uvezla kroz nju 1878. godine 1.193 kvintala, a 1879. godine 6.571 kvintala
nafte. Godina 1881. pokazala se prijelomnom, svjedočeći o naglom povećanju
stupnja privlačnosti ovdašnjeg (čitaj: jadranskog) biznisa s naftom, pa je tada
kroz riječku luku uvezeno 143.813 kvintala nafte. Sljedeće godine brojka se
povećala na .208.345 kvintala, one poslije toga na 337.770 kvintala
itd., ne posustajući u kretanju uzlaznom linijom manje-više do današnjih dana.
Ključni povod strelovitu povećanju te vrste
jadranskog prometa valja potražiti u početku rada riječkog pogona za preradu
crnog zlata 1883. godine (prvih desetak godina svoga rada najvećeg na
kontinentu), usporedno s njim i specijalne riječke luke za naftašku robu,
Petrolejske luke na Mlaki, izgrađene na ulazu u naftaški pogon. Rijeci se u toj
vrsti posla uskoro pridružila novoizgrađena rafinerija u austrijskom Trstu, s
njom i tamošnja naftna luka.
Jedrenjake
će u prijevozu nafte Jadranom vrlo brzo početi zamjenjivati nova vrsta brodova
specijalno konstruirana za prijevoz nafte, što će reći tankeri, počevši od
tankera Chigwell (1886.), a posebno od tankera Etelka (1892.). Oba su se broda
pojavila u jadranskom akvatoriju da bi dopremila sirovinu za riječki naftaški
pogon, pri čemu je dobro podsjetiti kako je drugi za nj i napravljen.
Sljedeće
poglavlje u prijevozu te vrste robe Jadranom ispisano je osnivanjem ništa manje
nego riječke tankerske flote. Ona se pojavila kao posljedica uzleta poslovnih
aktivnosti riječke Rafinerije, koji je potaknuo stvaranje snažna sustava
trgovine rafinerijskim derivatima morskim putem, točnije osnivanje brodarske
tvrtke Societa Anonima Esercizi Marittimi, sa sjedištem u Rijeci. Kuća je
osnovana 1925. godine, da bi već sljedeće godine promijenila naziv u Societa
Petrolifera Esercizi Marittimi (SPEM). Prvih dana SPEM se prometno oslanja o
parobrod Olandese, a tom se brodu iste godine pridružuje tanker Lina. Ne
zadugo, budući da Linu 1928. Zamjenjuje u poslu novonabavljeni tanker Prometeo.
Olandese je pod SPEM-ovom zastavom plovio do 1929., kada ga zamjenjuje
Lucifero. Prometeu i Luciferu se 1931. pridružuju tankeri Poseidone i Tritone.
Riječki tankeri viđaju se u lukama Novorossijsk, Constanza, Batumi, Ceuta,
Mesina, Genova, Abadan, Masau, Port Said, Port Artur, Tripoli, Bengazi,
Džibuti, Venecija, Aden, Bahrein, Mogadiš, Istanbul, Aleksandrija, Napulj,
Livorno, Bari, Valona, Aruba, Haifa, Tenerife, Tampico, Tuxpam i drugdje. Ti su
brodovi pomogli da udjel crnog zlata u ukupnom teretu riječke luke dostigne
početkom 1930-ih gotovo 50 posto.
Tvrtka SPEM i njezina tankerska flota obavljali su
svoj posao do konca Drugog svjetskog rata. Ista sudbina zadesila je još neke
brodove koji su sredinom 1930-ih prevozili naftašku robu ka i od Rijeke, poput
tankera Maya i tankera Abruzzi.
Treba
li reći, tankeri će nastaviti redovito ploviti Jadranom na putu prema Rijeci i
poslije silaska tih brodova s povijesne pozornice, kada se sirovinu za rad
riječkoga preradbenog pogona, te istovrsnih pogona u kopnenoj unutrašnjosti,
prometno povezanih s riječkom lukom, dopremalo iz Albanije, Iraka, Irana,
Saudijske Arabije, Venezuele, SAD-a, Meksika, SSSR-a i drugih područja. Jadran
nije mogao bez nafte ili pak ona bez njega. A onda je uslijedila još jedna
poratna ekspanzija prometa nafte Jadranom za riječke potrebe, dotad neviđenih
razmjera. Ključni korak u tomu zabilježen je 1947. godine, kada je riječka
brodarska kompanija Jugolinija nabavila svoj prvi poslijeratni tanker, nazvavši
ga Jajce. A Jajce je uskoro dobilo u plovidbi društvo… Uslijedili su milijuni
i milijuni tona nafte prevezene godišnje duž Jadrana put Rijeke, ta golema i
nepresušna crna flota, što se kretala uz bok Jadrolinijinoj bijeloj floti…
Gdje
smo u prijevozu nafte Jadranom danas? Godišnje njime plovi oko četiri tisuće
tankera, prevozeći 58 milijuna tona crnog zlata, pri čemu manje od polovice tih
brodova pristaje na hrvatskoj obali. Znamo li za to, očito je kako u prijevozu
nafte Jadranom nema suštinskih novosti, točno smo tamo gdje smo već 140 godina,
ruku pod ruku s gospodinom kojemu je prezime Kontinuitet. O imenu ne bih, imena
se u ovakvim pričama zapravo donekle jedina mijenjaju.
Podijeli na društvenim mrežama