Stay Positive

Pažljivo izvlačim unutarnji omot Humanesque, album gitariste Jacka Greena. Buljim u tekstove.

–
Great choice!, dobaci mi buckasti
oćalinko od preko puta.

Velim
mu da znam, to je izvrsno, slušam godinama na kazeti, sad ga konačno imam u
čvrstom izdanju. Pitam ga u kolikoj mjeri poznaje Greena. Uzvrati mi da
pouzdano zna kako je taj naslov bio hit isključivo u Alberti, gore u Kanadi, a
jednom prilikom rođak mu donosi ploču pa se i on zaljubljuje redom u sve
pjesme. Singl do singla, svaka stvar,
uvjeren je. Pa ipak mali broj je saznao
za tog autora, dodajem. Unatoč
činjenici da gostuje na B1 Ritchie Blackmore! Što je nevjerojatna rijetkost s
obzirom na njegov karakter! Kaže mi on, mrzim
tog tipa, prekičast je. Ne bih se složio, nikako, držim da je briljantan
muzičar i, osim toga, jedan mi je od najvažnijih uzora, odgovorno tvrdim. A ti isto sviraš, upita me ovaj. Pa, ono, puno manje negoli bih htio, kažem.
Imaš bend? Ne više, rečem.

Da
ne zamre zanimljiva konverzacija pitam ga kamo putuje. Idem za Kroejšu, na neki
veliki lokalni festival. Ha!, kažem. Jesi
li možda iz Zagreba, zanima ga potom. Ma
jok, malo južnije sam smješten, ali dolazim pogledat Stoogese! I onaj odlični
američki bend, Hold Steady, objasnim mu svoj ukus iz prve. Ovaj napokon
ustane, pruži mi ruku i predstavi se, Craig
Finn. Ja ponovim za njim ko digitalni dilej, Krejg Fin?! Constructive Summer i Lord, I’m Discouraged su veličanstvene
pjesme, fantastične, potpuno oduševljeno uzvraćam hendšejk. Gdje ti je
ostatak benda? Ah, moram se pojaviti dva
dana ranije tamo u svojstvu novinara, Uncut me je zadužio, otpovrne. To
je jako kul, jel da?, siguran sam.

Inače, sletio sam u Luton, objasni mi svoj itinerer, s nimalo zanemarivim zakašnjenjem, zbog čega
sam već propustio jedan let za Pulu, motam se ovim hodnicima već 12 sati. Oh,
pa i sljedeći je let već odložen, nimalo utješno mu dodam i pozovem ga na cugu.
Englezi, kad kasne s isporukom robe, u ovom slučaju s redom leta, kompenziraju
svim putnicima neugodnosti šalicom finog čaja i keksićima na psiće i leteće
tanjure, ali tih velikodušnosti Finn nije svjestan pa ispadam galantan i
dubljeg džepa. Baš fora, treba koristiti sve pogodnosti otočke pristojnosti, ne
mislite li i vi tako? Zahvali mi se na skromnom obroku i toplom napitku, sad ga
zanima dal postoji još neki grad bliže možda Zagrebu, pa da zamijenimo karte i
sjednemo u prvi zrakoplov i fiju,
pokaže onu gestu ruku kojom simulira podizanje nosa aviona s piste i njegov
uzlet na cirka 10.000 metara iznad tla. Ponudim se sa zadovoljstvom raspitati se
glede problema, dakako, ali otklanjam mogućnost mog priključenja njegovim
putešestvijama. Razotkrivam se kao nedovoljno imućan da bih samo tako protratio
već plaćenu kartu, ispričavam se, te ga podsjećam na dobar ulov u second hand
shopu s vinilima, haha, ubacujem usiljeno. Money
is not a problem, kaže ovaj, samo me
izbavi pod hitno odavde! Hmm, pa dobro ajde, da vidimo gdje nam je najbliža
geografska lokacija za ateriranje! I zaista, nakon brzog skeniranja ustvrdim da
za sat vremena polazi avion za Ljubljanu! Sjajno,
kaže ovaj, i pojuri s prtljagom prema izlazu broj 43, dobacuje mi okrenute
glave, požuri, ne želimo propustiti
priliku! Ono malo avanturističkog duha u meni uskrsne i stvarno pojurim za
njim.

U
tili čas smo u bording redu zajedno s
nekakvom ne baš trijeznom latvijskom ragbi ekipom, već se ukrcavamo u vozilo.
Sjedamo, vezujemo se, sve ide ko po loju, u zraku smo, radimo krug iznad Standsteta
i pičimo za Sloveniju. Latvijci, barem onima kojima je bio dozvoljen ulazak u
avion, pjevaju sve do Maribora, kad se konačno uz pomoć alkohola uspavljuju.
Mir traje još punih osam minuta. Nije loše ma koliko kratko trajala ta tišina.Tri
sata poslijepodne, stižemo. Bus za Zagreb je uključen u ponudu avioprijevoznika,
ali nažalost i baltički tim za razbijanje noseva nas nastavlja pratiti u istom
raspoloženju posljednjih stotinjak kilometara do odredišta.

Prvi
smo na izlaznim vratima prometala, Craig diže ruku visoko, misli da je u
Americi i da će taksi dojurit k njemu. Kako da ne. Prošećem se do prvog
slobodnog i pitam jel bi mogao ovog tipa – 
upirem prstom na Finna – vozit do hotela. Ima li para, pita taksist. Štajaznam, valjda da, odvratim. Nek dođe amo ako oće da ga peljam,
prijatan je šofer. Domahnem mu i usput se krenem pozdravljat od njega, ali ma
kakvi, ne želi ni čut, kaže da moram s njim, upoznat će me s Iggyjem. Ah,
dovraga, tko se može tolikim iskušenjima opirat? Možda Seven of Nine da, ali ja
– nema šanse! Taksimetar radi na ubrzanom tečaju za strance, ofkors, ali Craig
ne mari ili ne zna, plaća sve bez frke. U lobiju hotela ga dočekuje Bez iz
Happy Mondays. Dobro, možda dočekuje zvuči
entuzijastično, dakle, zabija se u njega staklenih očiju, svjestan tek da se ne
nalazi u Mančesteru, no gdje je točno, čini se da ga uopće ne zanima. 24 hour
people, šta se čudim! Upravo u tom trenutku iz lifta izlaze Mike Watt, braća
Ashtone i hramajući Iggy. Craig im ide ususret, srdačno se pozdravlja s
neoriginalnim basistom Stoogesa, ovaj mu kaže, ajde s nama, moramo na brzinski
soundcheck. Craig me pogleda i veli ovima šta su izmislili Now I Wanna be your dog, 1969, Raw Power, Search&Destroy, da i
ja idem s njima. Nema frke, dobrodošao
si, odvrati Iggy i stisne mi ruku tako da mi izlete očne jabučice u ofsajd
petnaestak centimetara. Ovo je too much, svečano izjavljujem, ali nisam budala
i odem. Na tonsku probu sa Stoogesima! Pustolovina sa sretnim završetkom, tko
bi to očekivao?!