Dok
se vozimo gradom, upijam arhitekturu. Zapravo, skužim da sam dehidriran pa se
natočim s litrom i pol vode čime umanjim istodobno i zanimanje za buljenje kroz
prozor kombija. Zaključujem da se trebam češće i redovitije krijepiti hranom i
tekućinom, čini se kao da se nakon takvih aktivnosti lakše prepuštam
razmišljanju. Nisam sto posto siguran jel to dobro ili nije, dovraga! Saša, naš
vodič kroz divote i iskušenja velegrada, strpljivo nas čeka na lokalnom korzu
gdje se uglavnom iz prolaznikovih ustiju čuje jezik neobično nalik našem,
gdjekad s manjkom –ije-, -je-, a katkad i s viškom tih razlikovnih glasovnih
refleksija jata. Veli Sale, gastarbajteri,
ima ih miljon. Pozdravljamo se srdačno, dakako, mi Riječani se volimo
nadaleko ful. Stišću se ruke, predstavljaju se međusobno oni koji se ne poznaju
osobno, ja zadržavam pogled na Saletovoj frizuri. Konan mi prvi pada napamet. S
pramenovima. Zgodno, hmm, al zadržavam mišljenje za sebe.
Nasmijem
se kad treba, budem ozbiljan rijetko jer je naš domaćin stravično zabavan.
Ja sam gladan, izjavi jedan od članova bivšeg
sastava. Nitko se od ostalih doduše ne pobuni na iznesenu – a moglo bi se lako
naslutiti tko je inicijator egzistencijalistčke potrebe – primjedbu i
protupredloži kako bi naprimjer bilo zgodnije upravo sada posjetiti kakvu
arheološku iskopinu, stoga se kolektivno ekspediciju odvodi na izvedbu i
degustaciju fenomenalne autentične mjesne inačice talijanske kružne
izmišljotine pizze. Onaj stari ja, od prije dvadeset godina ravno, uživam u
jelu kao da upravo nazočim fantastičnoj drami nekog od vodećih scenarista
svijeta, ne mršti mi se čelo uslijed napora, ne mrgodim se na okus, ne vodim
nikakav rat sam sa sobom. Blagim osmijehom odobravam Saletu ispravan izbor
restorana.
Nakon
što smo potamanili i neke oku ugodne, a nepcu tek umjereno prihvatljive,
slastice, valjalo je uložiti napor i podignuti se sa stolica koje su bile
neobičnog privlačnog magnetnog svojstva za naše stražnjice. Tko bi to očekivao
– nakon dvanaestsatnog putovanja da želiš i dalje nastaviti sjediti i tek se
nekoliko puta protegnuti. Za slučaj da tijelo pokaže želju za novim
izduživanjem. No, što se mora, naravno, teško je! Kroz glavu mi je proletjelo –
osim propuha – kako bih za razumnu količinu novca radije se dobro proveo na
kakvom krevetu, uz neku prihvatljivu knjigu (na to sam aludirao, jel te),
negoli jurio na tonsku probu.
Kažemo
ime disko kluba Saletu, on se ogleda oko sebe, traži da ponovimo još jedanput. Hahahaha, napravi pauzu, pa krene
ispočetka haha. Čini se da je
nasmijavanje ljudi naš budući posao, a ne sviranje rocka. Prijazno nam, bez
sarkazma, objasni da je to klub lokalnih imigranata, hrvatskih, da, i ondje uglavnom nastupaju, pa gle kako da
vam to kažem, ono, zabavnjaci, štajaznam, Magazin, Mišo, Ivica Šerfezi,
najalternativniji su bili Prljavo kazalište, lupi petama po glavi, kako se već
ono zove ona njihova… E, ja vas vodim do tamo, ali bogami ne ulazim nizašta
unutra, ne zamjerite dečki! Pa, šta ima tamo tako jezivog, ljubopitljivi
smo svi odreda. On ne odgovori ništa i poruči Arsenu, službeni šofer na velikoj
turneji po Njemačkoj, samo vozi drito do sljedećeg raskrižja, izlaz za
Karlsruhe. Petstotinjak metara od diska, Sale se okrene prema bendu i odlučno
reče – ovdje ispadam, javite se kad se vratite u Štutgart! Mora da mu zaista
pogubno na zdravlje djeluje zrak iz Karlsruhea kad je odmaglio ovakvom
pješačkom brzinom unatrag.
Bilo
kako bilo, mi se pristojno predstavimo na ulazu u disko dvojici dražesnih
snagatora, ovi vele da nek pričekamo tu vani dok ne stigne Gazda. Ja,
pametnjaković od svih, zamolim pomoć pri unosu opreme na binu, a jedan od ove
dvojice mi se unese u nos, vizija kapule me obuzme iz nekog iracionalnog razloga,
i pita koji dio nisam točno razumio? Uspješno se napravim glupim i prođem
neokrznuto.
Igramo
na trešetu, pobjeđujem jer nitko ne pokazuje sličnu ambiciju, kad se napokon
ukazuje Gazda. Na lijepom hrvatskom s blagim bavarskim naglaskom nam poželi
dobrodošlicu u hrvatski klub! Naše prvotno nepovjerenje, koje još uvijek nije
sezalo jako duboko, u sustav i dobrotu ljudi odjurio je niz mirišljavu wc
školjku. Iako pomalo dezorijentirani dugim putovanjem vrlo učinkovito radimo
tonsku, za pol sata je sve gotovo. Još samo valja pričekati publiku. Gazda se
priključi našim bedastim spikama, pita ko voli od nas pištolje, oružje
općenito. Ne želim gajiti predrasude prema nikom, ali svakako mi se pitanje
učinilo neobičnim. Za ovaka vremena
nemo’š okolo bez dobrog revolvera, objasni Gazda pacifistički stav, evo su nam tu prošlog vikenda, il’ je to
bilo ovaj?, došli neki kavgadžije, al poćerali ih, ccc, i to kako! Na ovo
je nabacio još dosjetku o nekolici svetaca prilikom vođenja ljubavi u raznim
pozama s domaćim životinjama, o ovcama je bilo riječi, ali više nisam siguran
nakon tolikog protoka vremena. Gazda nas privremeno napusti, al ne uslijed
napada introspekcije već je valjalo posredovati u nekom nesporazumu klijenta i
konobara. Nakon pola sata vrati se u back stage i kaže, dečki, ajmo, šta je došlo ljudi je došlo, svirajte! U dva seta, jašta!
Malko
se pokunjeno i ubrzano sredimo za binu, svatko obuče svoju kariranu grunge
košulju, i započnemo s rondanjem. Odsviramo uvodnu stvar, oko bine se stvori
bazen praznine promjera 17 puta 20 metara. Možda su suzdržani, kontamo si mi pogledima,
ne bi bilo prvi put, pa ožežemo još jednu koju je njemački časopis ocijenio
izrazito nadahnutom i poželjnom čak i na konkurentnom engleskom tržištu.
Odlično smo je odsvirali, bez greške, ali sigurnosna zona oko nas se počela
širiti poput Mojsijeva čarobiranja s Crvenim morem. Okej, sad smo skužili!
Treba im svirat hit, pa opleti nas četiri po Lopovu Jacku. Dođemo do drugog
refrena, ispred nas se niotkuda pojavi Gazda i načini onu gestu s rukom koja
simulira nož preko grla i tako dvaput, oštro, švkkk-švkkk. Mi stanemo ono ful, ovaj nam se približi i predloži
zapovijedno – platim vam dečki, ne morate
više, nek rađe svira disko! Ne želim da mi ljudi bježe! Skupimo kabele,
pedale, gitare i vratimo se u garderobu. Gazda je već ondje, naglas broji, jedandvatričetripešes, evo, opipa se po džepovima, izvlači sedamosamdevetdeset, pljune par kapljica
na palac, razmaže si sa srednjakom i kažiprstom ljepljivi sadržaj, izbroji još
jednom potiho, samo usne mu se miču, i baci nam dojčmarke na stol, kaže ne morate žurit, al kad popijete pa da
pomalo krenete, jel…
Osjećamo
se čudno, al slobodno u isti čas. U raspravi s ovim tipom ne možemo izvuć neku
pobjedu, jasno nam je ko dan, pa poslušamo njegov savjet i ulovimo crtu prema
Štutgartu. U povratku podijelimo si marke, neke novčanice su toliko zgužvane ko
da su prošle kroz aparat za zube kakve histerične tinejdžerke, ravnamo ih na
trapericama, malo nam se popravlja raspoloženje. Veselimo se da već sutra sviramo
u onom restoranu sličnih nacionalnih obilježjima, moglo bi završiti
slavodobitno baš kao i ova večer… Ali hej, bit će hrane! Meso na sto i jedan
način! Što znači da je najmanje jedan od osnovnih uvjeta zadovoljen i da će
svirka biti djelotvorna i tek neznatno rutinirana, možda čak i dojmljiva*! Vu –
hu! Život je lijep!
p.s.
*pretpostavka se pokazala krajnje preduzetnom i neosnovano optimističnom.
Podijeli na društvenim mrežama