Vava - Vinil je finil

Odlazeći
doma intenzivirao sam sjećanja, memorijsku karticu uštekao da radi preko svojih
mogućnosti, međutim, rezultati nisu dolazili. Dobro, igrala mi je kratko pred
očima Marija Štrajh, prvotno zamišljeno kao bend, no ime se pokazalo izvrsnim
pseudonimom pa ga je Aleksandra Kostić naprosto preuzela kao vlastiti
identitet. (Nešto slično dogodilo se s američkim bendom Alice Cooper, pa pjevač
Vincent Furnier izbacuje sve članove sastava zadržavajući ime sebi za foru i
ostatak karijere). No, ni ta Marijina aktivnost u osamdesetima nije posve
odgovarala ‘kantautorstvu’, bili su to umjetnički performansi koji su
uključivali pokret i naraciju, sve na razini eksperimenta. I to zanimljivog.

Ne
tvrdim, međutim, da moje poimanje termina kantautorice nije pomalo romantično,
i da je većina takvih ambicioznih djevojaka sa Zapada provodila, prije ikakvog
uspjeha, svoje vrijeme u simpatičnim pubovima gdje su se pile pive, glasno
pričalo, puno pušilo, i pritom nitko nije mario za pjevačicu s gitarom u ruci
kako prebire po svojoj ispovijednoj lirici. Istina je vjerujem ipak nešto
sofisticiranija negoli moja mašta, ali tako je to kad čitate previše rock
enciklopedija ili gledate biografske filmove.

No,
pitanje s početka ovog teksta nastavljalo me je zaokupljati tijekom nastupnih
tjedana. Kako je moguće da bogata lokalna scena – gdje ne nedostaje ženskih
izvođačica – nikada nije polučila barem nekoliko pjesnikinja-pjevačica?

Svi
smo vjerovali, barem u jednom dijelu naše prošlosti, da muzika i pisanje
pjesama u školski notes predstavljaju, pretjerivalo se naravno, revolucionarni
čin, nešto što će promijeniti, ako ne svijet, a onda barem nas same. Dovraga,
nije neki problem koristiti konzervativnu formulu u stvaranju poput
strofa/refren/strofa/refren/refren/kraj, zar ne? Ili jest? Hmm… 

Cure
koje piše poeziju oduvijek su bilo malko samozatajne, pristojne i nenametljive,
a ukoliko želiš donekle se dokazati u svijetu rokenrola (širok pojam pod čiju
rumbrelu dolaze i kantautorice) koji je mahom it’s man’s man’s world, valjalo je pokazati i dozu agresivnosti,
egzibicionizma. Pa i vladati donekle instrumentom, naravno, da bi stale hrabro
pred mikrofon. Naprimjer Joni Mitchell je, nepoznavajući u dovoljnoj mjeri
tehniku sviranja akorada, naprosto otvorila štimove prilagođavajući izmišljene
zahvate svojim melodijama! Briljantno! Nije neobično da je Jimmy Page bio
zaljubljen u nju i počeo proučavati te zahvate i koristiti ih u sasvim drugom
kontekstu! Ili ajde, imaš i ovih drugih šta prebiru po tipkama poput hodajuće
erotike Tori Amos koja se ogoljava emocionalno i tjelesno u tolikoj mjeri da ju
je iznimno teško probaviti isprve. Baš kao i teško prohodnu Fionu Apple,
asocijalnu žensku s fantastičnim tekstovima i začkoljičastim muzičkim
rješenjima! Itekako sam svjestan da su ove izvođačice na listi najvažnijih role models potencijalnim lokalnim
kantautoricama, pa ipak se malo koja odvažuje pokazati se javnosti.

Siguran
sam da negdje ondje postoji neka naša Aimee Mann ili Beth Orton ili Laura
Marling, nastavite slijed, čije će pjesme – a to uključuje izravnu/metaforičku
liriku i jednostavnu/kompliciranu muziku, ako im date samo malo – jednom kad
istupe iz mraka svojih soba – vremena, naći prostora u onom dijelu mozga koji
je već pohranio tonu slične glazbe. I ako niste siti svega pa i života, dakako.
Evo, ja nisam i kiptim od nade da će jednom, uskoro, isplivati mjehurić
najfinijeg ženskog glasa pomiješan s osobnim tonom stihova iznad ove industrije
cajki i kulture ignoranstva ili televizijskih natjecanja za mlade talente gdje
se autorstvo ne potiče, već potcjenjuje.