Što ću, sve mi je jasno
i bez njega. Da koliko-toliko olakšam stvar, pokušat ću temperaturu smanjiti
starim psihološkim trikom, prizivanjem u misli ugode što je donosi led. Znam
kako je doseg trika ograničen, ali ipak…
Točnije, prizivanjem u
misli rada sušačke Ledane, pogona za proizvodnju smrznute vode zbog koje se ljeti
hitalo u današnju Ružićevu ulicu. Kažem hitalo, u perfektu, jer leda tu već
poodavno nema, osim u obliku nekoliko građevina koje su svojedobno funkcionirale
kao njegova sušačka prijestolnica, a danas se uglavnom koriste za neke druge
namjene, među kojima ljetnih ledenih trenutaka ni u primisli. I stari
četvrtasti dimnjak Ledane, što uporno stoji na kosini prema Ulici Račkoga, skriven
u okolnom zelenilu do neprepoznatljivosti, zaboravljeno
tuguje. Tko zna, možda nam je baš zato sada tako nesnosno i zasluženo vruće.
Ledana
je odlučila je rashladiti Sušačane, u mjeri u kojoj joj je takvo što bilo dano,
godine 1929., kada se pojavio njezin pogon uz istočnu obalu Rječine. Poticaj
njenu osnivanju bilo je iscrtavanje granične linije kojom se Rijeka našla raspolovljena
na talijanski i jugoslavenski dio, zbog čega je dotadašnja Ledana Gorup,
smještena na zapadnoj strani Rječine, postala objekt u drugoj državi. Obližnji
granični prijelaz mogao je bez najave biti zatvoren voljom graničnih službenika,
što je opasnost koja nije išla na ruku korisnicima usluga Gorupove Ledane na
sušačkoj strani, i tu se moralo nešto učiniti. Najbliži pogon te vrste s ove
strane granice radio je u Karlovcu, što nije zvučalo poput rješenja. Ali jest
odluka o izgradnji vlastite, sušačke Ledane i Hladione, kojoj bi u opisu
poslova bilo proizvodnja leda i čuvanje mesa, riječ je o mesu iz sušačke
Klaonice, zbog čega se Ledanu i Hladionu smatralo pogonom Klaonice. Gradsko
poglavarstvo je 1928. raspisalo natječaj na koji je stigao povelik broj ponuda
za izgradnju i opremanje tvornice, a građevine su izvedene prema nacrtima
Franje Šikića.
Novootvoreni
pogon proizvodio je led tehnologijom koja je imala za okosnicu tekući dušik i
amonijak, a konačan je proizvod stizao pred kupce u obliku „štangi“ po koje se
moralo doći u Ružićevu, s obzirom da kućna dostava nije bila predviđena. „Štange“
su bile duge oko jednog metra, debele 20-30 centimetara, a teške nešto više od
12 kilograma. Najvećim korisnicima pokazali su se sušački mesari i ribari,
kojima su se ubrzo počeli pridruživati hoteli (Kontinental, bakarski Jadran) i
ugostitelji, posebno tijekom ljetnih mjeseci. Pogon je 1937. osnažen instaliranjem
dizelskih motora, što je omogućilo povećanje proizvodnje, npr. 1939. na 87
tisuće komada leda, a te se godine na popisu zaposlenih našlo šest radnika. Kada
je na vrata pokucao rat, dogodio se golem pad proizvodnje, pa je kupcima 1941.
isporučeno samo 38 tisuća komada leda. Posljednja ratna godina zaprijetila je i
uništenjem: njemačke oružane snage su pred povlačenje postavile u Ledanu eksploziv,
namjeravajući je dići u zrak, kako su to već činili tih dana sa svim važnijim
gradskim objektima, ali su radnici uspjeli u posljednji trenutak ukloniti
ekrazit ispod strojeva.
Pogon je dočekao oslobođenje
u neispravnom stanju, uslijedili su popravci koji su omogućili ponovni rad, što
je već 1946. donijelo proizvodnju veću od prijeratne. I to koliko veću: u doba
najveće potražnje prijeratni je kapacitet omogućavao maksimalnu dnevnu
proizvodnju 400-450 komada, dok je srpnja 1946. zabilježena dnevna isporuka 800
komada leda. U Ledani je u tom trenutku radilo pet radnika, uključujući dva
stručna rukovoditelja koji su upravljali tvornicom. Zahvaljujući tom osoblju, koje
je povremeno znalo raditi i noću, ledom su podmirivane potrebe Sušaka i
okolice, također gradova iz nešto šireg okruženja poput Kraljevice, Novog,
Crikvenice, Senja i djelomično otoka Krka, dobrim dijelom i tragom činjenice da
su koncem rata uništene ledane u Senju i još nekim mjestima Hrvatskog primorja.
Pored kvarnerskih hotela i prodavaonica živežnih namirnica, sušački je led npr.
putovao u ruke crikveničke Ribarske zadruge, kojoj je led bio neophodan za
očuvanje ribe prevožene do kupaca u unutrašnjosti države. Prve pune mirnodopske
godine stigla je značajna novost: Ledana je mogla sušačkim kupcima razvoziti led
vlastitim automobilom. Treba li reći kako je na djelu bilo prethodno potpuno
neupotrebljivo vozilo, ali koje su radnici osposobili ugradnjom tko zna otkud
nabavljenih rabljenih dijelova? Niske temperature nisu samo odlazile iz Ledane,
u obliku isporučenih komada leda, nego su dijelom i ostajale u Ledani, čime se hoće
reći da se u njenoj hladnjači nastavilo čuvati meso i ostale lako pokvarljive
namirnice.
Poratni razvoj donio je
porast potreba za ledom. Nakon što se početkom 1947. u Ledani krenulo u
prepravke prijeratnih strojeva zbog učinkovitijeg rada, krajem svibnja počelo
je montiranje triju električnih strojeva koji će omogućiti povećanje
proizvodnje leda, te hlađenje i čuvanje namirnica u hladnjači. Uspješnost
učinjenog potvrdile su brojke: za proizvodnju 775 komada leda dotad je trebalo
12 sati, a potom samo devet sati rada. Ledana je proširena prostorijama u kojima
su se našli novi ured i umivaonica. Bilo je novosti i u broju radnika: Ledana
je početkom svibnja imala dva strojara u pogonu, jednog mehaničara i dva
radnika za prenošenje leda iz skladišta, a krajem mjeseca dva mehaničara, dva
radnika i tri stručna namještenika. Kada je to tržište tražilo, oni su dnevni
proizvodni kapacitet od 775 „štangi“ povećavali 100 posto, što je značilo i
noćni rad. Hladnjača je mogla primiti 20 tona namirnica.
Prizor pred Ledanom bio
je sljedećih godina u radnom smislu idiličan. Ako zimi, u mrtvoj sezoni,
potražnja za ledom nije bila velika, pa su pred tvornicu dolazila tek po koja
ručna kolica ili kamion lokalnih ribara, ljeti je sve izgledalo drukčije – kroz
nakošeni drveni pocinčani žljeb je iz skladišnog okna kontinuirano klizio niz
„štangi“ leda koje bi dočekivali raširenim rukama radnici na kraju žljeba i
utovarivali brojne kamione i kola, čineći to u dvije ili tri smjene. Dogodi li
se na kraju žljeba nepažnja, pa led projuri kroz ruke i završi na tlu, gdje bi
ga dočekale ulične granitne kocke, u prizor bi utrčala djeca iz okolnih zgrada
i brzometno pokupila razbijene komade leda. Kakvog li iznenadnog osvježenja u
zaigranim dječjim životima! Ledene krhotine bi se očistile od ulične prašine
pranjem u Rječini.
Radnici su obavljali
posao ne opterećujući se previše formalnim i organizacijskim pitanjima, ali su
znali kako su s vremenom postali radnici poduzeća Izvor, u kojem su se našli
objekti nekadašnje sušačke Klaonice. U sastavu Izvora radili su do 1954., kada
je formirano zasebno poduzeće Ledana, kojemu je zadaća proizvodnja leda i
usluge rashlađivanja za poduzeće Platak. Pogled na cjelogodišnje trajanje
usluga rashlađivanja robe u hladnjači za Platak upućivao je na to da je
proizvodnja leda dobrim dijelom sezonska, time i sporedna djelatnost, no pogled
na brojke o financijskoj vrijednosti proizvodnje leda pokazivao je suprotno,
proizvodnja leda je osnovni posao Ledane. Objašnjenje? Led su trošila ribarska
poduzeća na kvarnerskom i istarskom području, trebali su ga izvoznici mesa i
uvoznici prehrambenih proizvoda kroz riječku luku, tražili su ga i manje-više
svi ugostitelji sjevernog Jadrana.
Nakon što je 1964. prešla u sastav riječkog poduzeća
Mesokombinat, dnevna proizvodnja leda povećana je na 2.400 „štangi“, u
prijevodu na 29 tisuća kilograma leda. Najveći potrošači toga leda bila su
poduzeća Mesokombinat i Riba. Ovdašnji ugostitelji, svojedobno važni potrošači,
kupovali su led sve manje, o čemu je sve govorio pogled na važnu novost u
njihovim objektima, pojedinačne hladnjake.
Dokad je radila sušačka
Ledana? Pogon u Ružićevoj bio je aktivan do prvih dana 1970. godine. Dobar dio
građana nije ni primijetio njegovo utrnuće, tragom činjenice da im je koncem
1960-ih kupovina leda postala sve rjeđa stavka zbog ulaska hladnjaka u njihove
domove. Velenjska tvornica hladnjaka Gorenje
i bitoljski Georgi Naumov činili su
svoje, a mali ugostitelji, kojima su trebali nešto veći hladnjaci, nisu bili u
tržišnom smislu dovoljno snažni da bi bili jamac opstanka starog ledarskog
pogona.
Led je, međutim, i
dalje bio potreban ribarima i trgovcima, zbog čega je poduzeće Ribakrenulo u veljači
1970. graditi vlastitu Ledanu u Ulici Vatroslava Lisinskog. Kapacitet je trebao
odgovarati potrebama poduzeća, što znači kako je lipnja 1970., kada je počeo
radom, novi stroj za proizvodnju leda isporučivao 2,5 tone toga proizvoda na
dan. Novi led bio je mljeveni, što je poduzeću Riba dogovaralo, gradskim
ugostiteljima ne. Ni kapacitet nove Ledane nije bio adekvatno planiran, pa je
Ribinog leda bilo dovoljno za podmirivanje vanjskih kupaca dok nije došlo
ljeto, a kada je ono zažarilo gradske trgove i terase, uzmanjkalo ga je. I to
ne samo vanjskim kupcima, nego i samom poduzeću Riba, koje je moglo proizvesti potrebnu
količinu za svoje riječke objekte, ne i za okolne poslovnice.
Poštovani čitatelju,
ako ti je nakon ovih ledenih redaka barem malo lakše, zadovoljan sam. Ako nije,
najradije bih ti darovao „štangu“ originalnoga sušačkog leda iz tvornice u
Ružićevoj, pa neka ona izravno učini svoje, možda baš onako kako je to znala
učiniti jučer, ali oboje znamo da to nije moguće.
Podijeli na društvenim mrežama