Jednostavno, u doba mog
ostanka bez radioaparata već sam bio zagazio u studentske vode, kada su mi
sadržaji iz okruženja postali zanimljiviji od onih u eteru. Ulazak automobila u
moj vozački život tu je privremeno poremetio stvari jer je u paketu s njim
stigao i radiouređaj, ali se za rješenje te moje nedoumice pobrinuo jedne kišne
noći provalnik koji je iz vozila, parkiranog na Belvederu devedeset i neke,
odlučio uzeti baš radio. Više me dojmio razbijenim staklom nego odnesenim
plijenom. Policajac je došao, u civilu, napisao zapisnik, ljubazno me
pozdravio, mrmljajući nešto poput „Riješit ćemo mi to!“ i – obojica smo znali
da je priča time završena. Nikad se više nismo vidjeli. Mislim, ja i radio. Od
toga vremena u uho mi povremeno utrčavaju tek fragmenti radijskih programa u
kojekakvim uličnim i sličnim prolazničkim situacijama. Ili kada se zateknem u
tuđem vozilu, a vlasnik uključi uređaj, navika je navika.
Jesam li nakon ovih
redaka prava osoba za podsjećanje na rođendan Radio Rijeke, točnije na njezinu
70. obljetnicu? Jasno je k’o dan − nisam. Ipak, izvući ću iz rukava i poneki
skriveni obrambeni adut. Recimo, moj je autorski medijski život, nazovimo ga
tako, krenuo nigdje drugdje do u Radio Rijeci, kada sam kao 18-godišnjak
pokucao na redakcijska vrata Omladinske emisije (kasnije ćemo joj nadjenuti
naziv Bura) i od tih se dana ne prestajem baviti novinarstvom, u ovom ili onom
obliku. Točno je da su početnički radijski uradci ostali iza mene i da sam
vremenom u autorskom smislu dogurao do više knjiga, koje s radijem nemaju
previše veze, ali je moguće kako u toj priči interpretacijski negdje griješim,
ne videći kako su one možda tek produžeci osobnog senzibiliteta za javnu riječ
koje je zauvijek ostalo formativno obojeno radijskim eterom. Netko bi
dalekovidan, ili samo zločest, kazao: bježiš od radija koliko su ti noge duge,
ali on te davno sustigao i stalno pobjeđuje, a ti nikako da shvatiš istinu.
Pa kad je tomu tako, ne
ratujmo s istinom, u tom se boju pobijediti ne može. Umnije joj se pridružiti,
iz aktualne perspektive zašto ne pitanjem: obljetnička prigodo Radio Rijeke, što mi
izvlačiš na površinu iz profesionalne baze podataka o počecima ustanove, a
moglo bi se činiti vrijednim pozornosti cijenjenoga publikuma? U toj se bazi
gotovo uvijek ponešto nađe…
Jeste li, recimo, znali
da je korijen Radio Rijeke na istarskom poluotoku, ali ne samo u Labinu, kako
se to počesto misli, nego četrdesetak kilometara južnije, u Puli, koja je u
priču o počecima riječke radijske kuće ušla prije Labina? Početna iskra onoga
što će se vremenom pretvoriti u Radio Rijeku dogodila se prvih dana nakon
oslobođenja u Puli montiranjem male radiopostaje snage 20 vati, a njezina pojava
u eteru, najvjerojatnije u voljnom okrilju, pod izravnom kontrolom Propagandnog
odjela Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, pobudila je u gradskoj
javnosti prilično zanimanje. Nije potrajalo. „Promjena situacije“ (formulacija
u kojoj prepoznajemo vanjskopolitičke razloge?) brzo je potaknula odluku o selidbi
radiopostaje bliže Učki, u Labin. Pokušaj emitiranja s nove lokacije, međutim,
nije urodio plodom – tvrdilo se kako „atmosferske prilike nisu odgovarale za
pravilo funkcioniranje radio-stanice“, što vjerojatno govori o konfiguraciji
tla koja je ograničavala čujnost − pa je uređaj preseljen još jednom, s ove
strane Učke.
U Volosko, u prizemnicu
na adresi Štangerova 9, koja je obećavala biti boljim rješenjem već zbog toga
što je u njoj prethodno radila vojna telegrafska postaja, dakle u zgradu s
radijskim iskustvom. A iskustvo je iskustvo, što je potvrdio i podatak kako je
postaja iz Štangerove uspješno krenula radom pojavivši se u eteru 16. rujna
1945. na valnoj dužini 349 metara, s dosegom unutar Riječkog zaljeva. Kolorit
vremena zahtijevao je da se dvojezične, hrvatsko-talijanske vijesti najavljuju
s nekoliko klavirskih taktova partizanske pjesme Po šumama i gorama.
Naziv Radio stanica Rijeka
počeo se koristiti koncem 1945. godine, nakon selidbe uređaja u Rijeku, na
Kozalu, u zgradu koja dominira današnjim Volčićevim trgom, izgrađenu u doba
Kraljevine Italije kao lokalno fašističko sjedište (danas je sjedište Mjesnog
odbora Kozala). Neadaptirane prostorije, nedovoljan broj zaposlenih,
pomanjkanje gramofonskih ploča, skromne materijalne mogućnost i slične
okolnosti nisu destimulirale rad u Stanici, pogotovo što su prve reakcije
slušateljstva na program s Kozale bile pozitivne. Pomak naprijed stigao je
naredbom Vojne uprave Jugoslavenske armije o formiranju Uprave Radio stanice
Rijeka i odobravanju njezina godišnjeg proračuna, što je dovelo do adaptiranja
zgrade, u sklopu kojega su izgrađeni glazbeni studio, mali studio za spikere,
režijska kabina, „tehnička radiostanica“ i uredski prostor.
Program je isprva
ograničen na glazbu s ploča, koja je dobivala priliku između emisija posvećenih
Narodnom frontu, Narodnoj omladini i sličnima, ali se stvari postupno mijenjaju,
pa tako već u travnju 1946. program čine i tri
dvojezične „emisije“, što valja čitati kao tri seta tematski raznovrsnih
priloga. „Jutarnja emisija“ je emitirana dvojezično od 6.30 do 8.00 sati (nedjeljom
od 7.00 do 8.30) i uključivala najavu programa, jutarnje zvuke, vijesti i
obavijesti, te nastavak koncerta. „Podnevna emisija“ trajala je od 12.00 do
15.00 i nudila složenac sportskih vijesti, muzičkog mozaika, zasebnih emisija O
našim zakonima, Obnova u FNRJ i sličnih, također pjesme i koračnice naših boraca,
djela slavenskih kompozitora, djela mladih kompozitora Hrvatske, „prijenose iz
Zagreba“ (ma što to značilo) itd. Nedjeljna verzija „Podnevne emisije“ imala je
otvoren prostor za Emisiju talijanskog bataljuna Pino Budicin, emisiju Plesni
orkestar svira ili Koncert po željama slušatelja. „Večernja emisija“ je trajala
od 20.00 do 22.30 (nedjeljom od 19.00 do 22.45) kao još jedan složenac, taj put
načinjen od vijesti, književnih priloga, simfonijskih koncerata i plesne
glazbe.
Imajući na umu kako je
Radio stanica Rijeka od svog početka do konca 1946. organizacijski oblik
izravnih spona s vojnom i/ili političkom vlašću (nakon kontrole Propagandnog
odjela Oblasnog NOO-a za Istru, radilo se pod okom Propagandnog odjela NOO-a za
Rijeku), zaključiti je kako program i nije krut u onolikoj mjeri u kojoj bi se
to iz naknade perspektive očekivalo. Razumljivo, Uprava Radio stanice tvrdit će
kako slušatelji najviše pokazuju zanimanje za emisije poput redovite
specijalizirane za pionire, iste takve za omladinu, emisije za Istru, također
„fiskulturne emisije“ (vodio ju je novinar i „fiskulturni stručnjak“ Josip
Gjurić) i slične, što je tip informacije koji valja primati uvažavajući
trenutak u kojemu je iskazan. Nov razlog osmijehu u vezi s programom stigao je odlukom
da Radio stanica Rijeka postane 1. siječnja 1947. tzv. državno privredno
poduzeće, što je značilo ulazak u radni djelokrug Direkcije Radiofonije za
Hrvatsku, odnosno u djelokrug beogradskoga Radio komiteta. Takve će
organizacijske novosti donijeti u svakodnevnoj radnoj praksi labavije
profiliranje onoga što završava u slušateljskim ušima, ujedno će donijeti
mogućnost kreditiranja Radio stanice, tragom čega će postupno doći do širenja
prostora za sudjelovanje glazbenih kolektiva u programu, ponajprije riječkih.
Sve se to događa u
vrijeme kada je Radio stanica Rijeka jedina postaja na području cijelog
Hrvatskog primorja i Istre, također jedina jugoslavenska radiopostaja s
programom na dva jezika, hrvatskim i talijanskim.
S takvim informacijama
na stolu pred sobom, što mi preostaje do upitati se: da sam voljom sudbine tih
godina mogao biti jedan od slušatelja Radio Rijeke, bih li si i tada dopustio
luksuz ponašati se onako kako si to dopuštam danas, držeći se misli da će važne
informacije već nekako stići do mene i bez osluškivanja radijskog etera, a ne
stignu li, bit će da i nisu toliko važne? Ozbiljno pitanje zahtijeva ozbiljan
odgovor. Ali, kao što uvodno rekoh, ja pametan, ozbiljan čovo nisam, pa u mome
džepu takav odgovor tražiti ne treba.
Podijeli na društvenim mrežama