Tako je govorio ne
Zaratustra, nego predsjednik Turističke zajednice Grada Rijeke, jedan od onih
kojemu je vrijeme u mojoj memoriji izbrisalo ime, možda i zasluženo, a obavljao
je časnu predsjedničku dužnost negdje oko 1990. godine. Govorio je u pero
novinaru Novog lista. A on se, novinar, potrudio za intervju redakcijski izboriti
cijelu stranicu jer tema je važna, bome i čovo je važan, pa valja im dati
prostora. Bijaše li to prije ili poslije 1990., manje je bitno. Čitao sam
zgranuto i oni što mi se činilo jedino bitnim zvonilo je u mojim ušima kao
pitanje: a zašto si, dobri moj prvi čovječe riječkoga turizma, s takvim viđenjem
vlastitog posla uopće na tomu radnom mjestu? Gradski turistički poslenik koji u
gradski turizam ne vjeruje? Pa to još, bez zazora, i javno kaže?
Razgovor je zvučao toliko
nevjerojatno da mi se urezao u pamćenje do dana današnjeg, posvađan sa smislom
kao neki Ionescov kazališni antikomad. I zbog toga duboko smislen, ali na
nimalo standardan način. Fotokopirao sam ga i pohranio u arhivu, takav se biser
susreće rijetko i valjalo ga je marno sačuvati. Pokušavam ga ovih dana pronaći
u oceanu arhivskih papira koji su preplavili moj stan i ne polazi mi za rukom,
ali nisam pesimist. Kako to obično biva, pojavit će se on pred mojim očima kada
ga ne budem tražio, pa će postati jasnije s kojim je sugovornikom, pod kojim
naslovom i kojeg datuma lansiran u ovdašnju medijsku orbitu.
Je li se od jučerašnjih
dana što promijenilo? Kada je riječ o službenom riječkom viđenju sebe kao
turističkog mjesta, poprilično. I ne mislim isključivo na viđenje, što je
mentalna aktivnost − jednako je važno, ako ne važnije, što je drugim stazama
zakoračala praksa. Istina, gradske plaže na potezu od Pećina do Preluka i dalje
nam nisu razlog zbog kojeg bi se ljeti potegnulo na put od Frankfurta do Rijeke
(unatoč činjenici da su postale uređenije, more na njima mnogo čišće, a neke su
i potpuno nove, što se na njima lijepo vidi). Snijeg nas i dalje bezobrazno zaobilazi,
upućujući svjetske skijaške vedete da se ne opterećuju Rijekom kao zimskim
sportskim odredištem (premda se siječanjski snowboarding
na Gatu Karoline Riječke, ta snježna vratolomija na korak do mora, i u stranim
očima doživljava kao europski atraktivan događaj). Istina je, dakle, kako se u
Rijeci i dalje niti ljetuje i niti zimuje – a na to dvoje sveo je turizam vrli profesionalac
iz našeg uvoda – ali istina je i to da su recentne gradske turističke brojke u
višegodišnjem porastu. Turističkih je duša u gradu sve više, pogotovo mlađih, pa
nam je na Korzu i oko njega svako malo naletjeti na grupe gostiju koje slušaju
što im govore vodiči i premjeravaju pogledom građevine pred kojima su radoznalo
zastali.
Kako bi se začudio
novolistovski sugovornik da vidi svu tu neobičnu stranu čeljad kojoj je zanimljiv
Kosi toranj, gura se ući u bučnu ribarnicu, htjela bi biti odvedena do raspadajuće
lansirne rampe torpeda, hoće vidjeti maleni spasilački prsluk s Titanika. I društvo
se neda smesti, niže pitanje za pitanjem. Je li istina kako je Rijeka bila
Berlin prije Berlina, tragom podatka da je u jednoj povijesnoj epizodi bila
podijeljena graničnim zidom kroz gradsko središte? Jesmo li mi Riječani u posljednjih
stotinu gradskih godina doista živjeli u nevjerojatnih devet država? Imamo li
uistinu silne izvore odlične vode, gotovo da gradskim ulicama hodamo iznad
njih, a njome se opskrbljujemo s nepresušnog izvora na samo deset minuta hoda
od gradskog središta? I s pitanjima se ne misli stati, gnjave o D’Annunziju, koji
nam je napravio prvu fašističku državu u povijesti, u svoje odaje u
Guvernerovoj palači potajno dovodio dječake, reklo bi se − sramota je kako
nekoga takav tip uopće može zanimati.
Ali, što ćemo, turistima
je baš to zanimljivo. I još stotinu drugih gradskih objekata, imena, povijesnih
situacija, stvarnih i izmišljenih priča. Oni bi upravo njih, priče. Zbog njih
im manje smeta što je gradski promet takav da bi davnom izumitelju automobila rado
spomenuli najbližu rodbinu, što je parkirno mjesto u riječkom središtu skupo
kao da su u londonskom cityju i što ih
kvarnerske plaže rezignirano zovu: hej, gospodo gosti gdje ste, dokad namjeravate
trčkarati ulicama za vodičevom zastavicom poput jata mrdavih žutokljunih pilića,
puni bezgraničnog povjerenja u šeficu-majčicu, čekamo vas?
− Baš su šašavi ti
turisti! – naslućujem ponad dobroćudnijih domaćih glava glasoviti Obelixov
usklik, posut mrvicama ovdašnjih začina, a u slučaju manje dobroćudnih i s
nekom drugom, žešćom riječju umjesto pridjeva „šašavi“. I zaključujem kako je gostujućoj
gospodi, kad već žele naše priče, najbolje dati ono što žele, ne opterećujući se
službenim mudrovanjima o ljetovanju i zimovanju. Priče su to koje ionako
funkcioniraju dobrom naopakom logikom: dao ih drugome koliko god hoćeš, u džepu
će ti uvijek ostati jednak broj njih, možda čak više.
Pa kad je tomu tako, točnije
kad već isto vrijedi za priče koje već neko vrijeme sjede u mom džepu, ne vidim
razloga koji bi me spriječio da se tako privlačnoj logici ne pridružim s
nekoliko vlastitih prijedloga. Nemam ambicija oduzeti posao gradskim
turističkim poslenicima, duboko uvjeren da nisu poput jučerašnjih, zadovoljavam
se faktom da sam u neku ruku sličan svjetskim turistima, čime hoću reći da priče
volim i rado ih dijelim. Riječke pogotovo.
Prijedlog broj jedan? Tematski
kafići. Inicijalno poglavlje tog prijedloga već je ispisano, s njegovim ste
redovima dok srčete kavu na početku Korza, a naslovljen je − Pub Fiorello. Ostavimo po strani
nesretni pojam puba koji su Irci lansirali globalno, putem njega i vlastitu
kulturu, što je lekcija koju mi nikako da naučimo, čak i kad nam se njome maše doslovce
ispred nosa, u našem gnijezdu. Nazvati ugostiteljsko mjesto prema poznatom riječkom
Amerikancu i svjetskom građaninu Fiorellu la Guardiji sjajan je potez u približavanju
priče o Rijeci slabo upućenom strancu. Informacija je servirana uz čašu hladnog
piva i vuče za rukav da se konobaru postave pitanja: O, zar je La Guardija vaš
čovjek? On da je živio baš u ovoj zgradi, tu pisao pisma u SAD i ljubovao s
Riječankama? Kažete da mu je otac bio šef kuhinje u nedalekom hotelu
Kontinental? Ma nemojte… Može li se uz pivo dobiti kratka tiskana informacija
o tome, nitko mi neće u Frankfurtu vjerovati da sam pio pivo u La Gaurdijinoj
kući?
La Guardijin
ugostiteljski poučak valja nam multiplicirati tematiziranjem ugostiteljskih
objekata (njihovim nazivom, vizualnim uređenjem, prigodnim događajima u njima i
slično, imaginaciju ne treba sputavati) pričom o riječkim korijenima šahista
Fischera, kojemu je otac rođeni Riječanin (Caffe
Bobby), zašto ne i pričom o gradonačelniku Giovanniju Ciotti (Caffe Ciotta) ili o izumitelju torpeda (Caffe Luppis)? Caffe Bartini može podsjećati na riječkog konstruktora zrakoplova (idealna
je lokacija u sklopu Astronomskog centra, zapravo bi taj cijeli objekt valjalo
nazvati prema Barttiniju), Caffe Šimun
na glagoljaškog tiskara Benji Kožičića (već se vidim kako uz kavu grickam
keksiće u obliku glagoljskih slova, sjedeći u Starom gradu), Caffe Drago & Ljubo može biti posvećen
čakavskim bardovima Gervaisu i Pavešiću,
Caffe Scarpa pokretaču hrvatskog
turizma, u Caffeu Frane Pitur osoblje
može širiti dobre vibracije kao što je to znao činiti sušački humorist Frane Pavletić
(na audiciji za konobare i konobarice neka zeleno svjetlo dobiju samo umješni u
pričanju viceva). Ponešto osmišljena poticaja za primjenu takve kulturne logike
iz redova aktualne gradske Turističke zajednice ne bi bilo na smetnji.
Prijedlog broj dva? Niz
specijalističkih, tematskih turističkih magistrala. Zamahnem li rukom, iz rukava
mi ispada magistrala industrijske baštine, s točkama poput Hartere, polazišta
riječkog tramvaja i željezničkog nadvožnjaka na Školjiću, pokretnog mosta na
ušću Mrtvog kanala, austro-ugarskih bitava u riječkoj luci, lučkih dizalica na
glavnom lukobranu, skladišta streljiva iz Drugog svjetskog rata kraj sjedišta
Lučke uprave, željezničkih skladišta na Žbici, kompleksa Benčić, svjetionika na
Mlaki itd, sve do lansirne rampe Torpeda i pogleda na brodogradilište 3. Maj s
Liburnijske ulice. Odmatajući dalje istu nit, zašto ne pokrenuti brend Riječka industrijska baština /Rijeka
Industrial Heritage? Tehnički muzej kao ustanova stalno kuca na riječka
vrata, vrijeme je da mu ih konačno otvorimo.
Magistrala Titanik maše
mi iz dugog rukava, ne želeći biti ispuštena iz razmatranja. Uključuje posjet
Pomorskom i povijesnom muzeju i susret s autentičnim spasilačkim prslukom s
tragičnog broda, posjet dijelu luke gdje je pristajala Carpathia, pogled na
kuću konzularnog agenta La Guardije, također na riječku pomorsku palaču Jadran,
odlazak u Baračevu ulicu do zgrade bivšeg hotela Emigranti. Davnašnja
Titanikova tragedija može se ponuditi na manje formalan, pa i zaigran način,
što joj neće oduzeti dignitet, jer što se dogodilo, dogodilo se… Jeste li
probali u Rijeci mesnu roladu Carpathia, slatko-gorki kolač Titanik, možda topli
energetski koktel Car, nazvan prema našemu mladiću koji se kobne noći ponaspašavao
stradalnika iz ledenog oceana? Ja još nisam, ali ne vidim razloga zašto to
jednoga dana ne bih učinio. Carski je osjećaj spasiti nekomu život…
Tu priča o tematskim
magistralama ne staje. Vidim magistrale posvećene sportskoj Rijeci, književnoj
Rijeci, pop-glazbenoj Rijeci, arhitektonskoj Rijeci itd. Sve one čekaju da im se
domaćinski posvetimo, slijedeći logiku turističkih duša koje bi da ih zabavimo
pričama što će našemu kvarnerskom gradu dati auru uzbudljivog otkrića.
Dovoljno prijedloga? U
mom ih je rukavu još, ali nešto moramo ostaviti i za sljedeću kolumnu,
jučerašnjim predsjedničkim umnim mislima usprkos.
Podijeli na društvenim mrežama