Životna obzorja i smisleni konteksti

Za početak
krećemo ozbiljno. Znanstveni rad Dražena Lalića i Ozrena
Bitija pouzdan je
znak da smo na dobrome putu. Meditacija na izdvojene dijelove pomaže nam da
shvatimo ono što je laicima neshvatljivo.

Društvena uvjetovanost
navijačkoga nasilja

Navijačko nasilje za one koji ga
provode, pa i za mnoge pripadnike njihovih skupina, nije besmisleno, kao što se
mahom pogrešno ocjenjuje u javnosti. Pogreška
je u zanemarivanju životnoga obzorja i smislenoga konteksta u kojem se to
nasilje događa. Srđan Vrcan se suprotstavio javnim isticanjima besmislenosti
toga nasilja: “To što se političkim, policijskim i nogometnim moćnicima pa i
dobro etabliranim građanima može pričiniti da je sadašnje navijačko nasilje
bezrazložno i besmisleno, samo je znak da se njihovi vlastiti životni okviri
duboko razlikuju od životnih okvira većine pripadnika navijačkih plemena i
društvenog, kulturnog i generacijskog kruga iz kojega se oni regrutiraju i u
kojem se kreću”

Dakle, neredi
na stadionima, dogovorene navijačke tuče na odmorištima, paljenje automobila,
razbijanje izloga, dočekuše, sačekuše….na prvi pogled sve izgleda totalno suludo
i besmisleno, ali kad suci uzmu u obzir životno
obzorje i prošire društvenu viziju divljačkog konteksta, shvate da sve ima smisla. Postide se vlastitih misli o
drastičnoj kazni i samo im otpuste grijehe – Idite u miru i ne griješite više.

Domaći
huligani shvatili su ovaj pravni koncept sudnjega dana, zato se ne boje kazne. Sedam
dana blagog pritvora, maksimalni je domet hrvatskog pravosuđa. Taman toliko da
se stigne na novu utakmicu.

Ima li izlaza
iz tog začaranog kruga?

Teoretski da,
ali ono je uvjetovano nizom objektivnih poteškoća. Postoji jedno brzo praktično
rješenje, samo ono nije znanstveno priznato. No vrijedi razmotriti jedno i
drugo.

Društvene aktivnosti
suzbijanja navijačkoga nasilja

Uvide u pojavnost i uvjetovanost
navijačkoga nasilja možemo svrstati u područje dijagnostike navijačkoga
nasilja, društvene aktivnosti suzbijanja pripadaju svojevrsnoj terapiji toga problema.
Kao i svako terapijsko djelovanje, te su aktivnosti povezane s nizom teškoća.
Jedna od većih teškoća, na koju upozoravaju i francuski autori, odnosi se na to
da su mjere koje su usmjerene na odvajanje suparničkih navijača, na nadzor i
kažnjavanje izgrednika i tomu slično zapravo površinske naravi, a ne utječu na
same uzroke nasilja. Provođenje samo tih, uglavnom represivnih, mjera može čak potencirati
navijačke izgrede i nasilno ponašanje.

Margaret Thatcer,
tradicionalno nesklona francuzima, u vrijeme svog kancelarskog mandata  ne prihvaća takvo  razmišljanje. Poslije tragičnog vala
navijačkog nasilja s kraja osamdesetih, zanemaruje sve socijalno-društvene kontekste i postavlja nove (vlastite) uvjete životnog obzorja: Na engleskim stadionima
miču se visoke žičane ograde! Nogometna publika konačno sjedi u gledalištu, a
ne u kavezu.

Objašnjenje
je jednostavno. Čelična lady shvatila je bitnu istinu: Navijači nisu životinje
nego ljudi – a svakom normalnom čovjeku je jasno da uskakati na travnjak,
paliti baklje i činiti nered, nije vrijedno dvije-tri godine zatvora. (Dva-tri dana, to je ok, ali ovo je
previše).

Naši sociolozi,
međutim, odbacuju njezine zasluge za božji mir u Premier ligi. Tradicionalno
neskloni primjeni represije, razloge navijačkog preporoda britanskog nogometnog
carstva, oslobođenog sportsko rekreativnog huliganizma, skloniji su pripisati
nekim drugim vanjskim i unutarnjim čimbenicima, samo nikako drakonskim kaznama
za navijačke izgrednike. Zato odbijaju svaku pomisao o striktnoj primjeni
britanskog zakona u našem pravosuđu i traže druga rješenja.

Sport je u suvremenoj Hrvatskoj
obilježen čestim izbijanjem raznovrsnoga nasilja, kontinuiranom prisutnošću
korupcije pa i organiziranoga kriminala te drugih pojava štetnih i za sport i
za društvo u cijelosti. S tim u vezi, moguće je uočiti kako u nas još nije
došlo do sinergije javne politike, medija i civilnoga društva kojom bi se
prepoznavanje problema vezanih za sport nadogradilo učinkovitim aktivnostima
suzbijanja tih problema.

ZAKLJUČAK

Spoznaja o
socijalnoj osjetljivosti naših huligana na društvenu nepravdu čini cijelu stvar
veoma kompleksnom. Jedna huliganska grupa je osjetljiva na društvenu  korupciju, druga na teški kriminal, treća na
lake droge…a svi zajedno na loše gospodarsko stanje.

Po tome je lako
je zaključiti da ove neprijeporne sociološko-psihološke znanstvene dogme o
porijeklu navijačkog nasilja učvršćuju čitav niz olakotnih okolnosti u kaznenom
i prekršajnom postupku koje svaku navijačku skupinu čine dugoročno veoma stabilnom.