Razlog tome,
sigurno već pogađate, je mjesečna pristojba, koju HRT naplaćuje bez milosti (s
koljena na koljeno) primjenjujući jedinstveni (socijalno neprilagođeni) nacionalni
cjenik koji vrijedi jednako za sve ispravne i pokvarene radijske i tv uređaje.
Ono što je u
tome krajnje nepošteno jest činjenica da se pristojba ne naplaćuje temeljem
dokaza o praćenju radijskog i tv programa, nego uvida u posjedovanje prijemnika
koji vlasnik uređaja uopće ne mora koristiti za njihovu primarnu svrhu –
hvatanje rtv signala, sa svim povlasticama koje proizlaze iz toga.
Ako uzmemo u
obzir to da televizor više nije samo uređaj za ležerno i zabavno konzumiranje
medijske ponude tv kuća, nego se može koristiti za reprodukciju DVD-a te za
razne multimedijske prezentacije (u poslu ili edukaciji), onda nije u redu da
za takvu tehničku uslugu plaćamo nekome tko u tome nama ama-baš nikakvog
udjela.
No, da ne bi
puno filozofirali o načinu korištenja samih uređaja, idemo u jednu drugu,
životniju realnost koja nas vraća na sam uvod ove kolumne.
Vjerujem da
ćemo se svi složiti s istinom da problem rtv pristojbe dolazi prvenstveno do
izražaja kod onih kojima je to nepremostivi teret za kućni budžet, a takvih je
mnogo. Jedini način da se toga oslobode je da se fizički riješe radio/tv uređaja
iz vlastitog posjeda, uključujući podrumske prostorije, šupe, špajze,
drvarnice…i svaku rupu na vlastitoj katastarskoj čestici u koju se kontrolori
HRT-a mogu zavući.
No tada se
postavlja pitanje: Što ako taj netko ima malodobnu djecu, koja time gube mogućnost
praćenja školskog programa, čija uloga zauzima svoje važno mjesto u općem odgojno-obrazovnom
sustavu?
Ne krši li se
time jedno od četiri opća načela na kojima se temelje sva prava sadržana u
Konvenciji o pravima djeteta: pravo na
život i razvoj u svim vidovima života, uključivši tjelesni, emotivni,
psihosocijalni, kognitivni, društveni i kulturni? Nisu li oni time
stavljeni u neravnopravan položaj s ostalim školskim vršnjacima?
Ne treba biti
veliki pravnik, psiholog ili pedagog da se sa sve tri strane uoči sistemska greška
u zakonu.
To je
dijagnoza; bolest sustava koja utječe na psihičko zdravlje građana. Sada treba
naći i neko rješenje za vlastito ozdravljenje, pogotovo za slučaj kada vam
netko pokloni televizor, a vi ga ne možete odbiti. S jedne strane vam je drago
što ga imate, ali ste u takvoj besparici da ste svjesni kako bi vam bilo bolje
da ga nemate.
Meni se to
dogodilo prije 12 godina, taman za 40-ti rođendan. Velika bijela torta i crni Samsung
u boji. Tada sam živio na mizernom honoraru koji mi je jedva pokrivao režije i
osnovne životne kalorije. Najmanje što mi je još trebalo je nekakva pristojba
za program koji rijetko i pratim i koji mi uopće i ne treba. Izlaz iz takve nezavidne
situacije vidio sam u otvorenom suprotstavljanju HRT-u. Borio sam se
Gandijevskom tehnikom nenasilja, ignorirajući prijetnje inkasatora na kućnome
pragu. No moram priznati da se to ne isplati i ovaj način borbe nikome ne
preporučam.
Sve je bilo
dobro dok smo HRT i ja bili jedan na jedan. Ali kad su pozvali u pomoć jednu
uglednu ekipu zagrebačkih odvjetnika (okupljenu oko zajedničkog ureda), morao
sam se predati. Prilike su bile takve da je bilo suludo ustrajati na civilnoj
neposlušnosti.
Danas, u
takvim situacijama, preporučam pružanje aktivnog otpora – po uzoru na borilačke
tehnike u kojoj koristite snagu i oružje protivnika. Ovaj borbeni patent još
nikada nije isproban u praksi, ali pravno-teoretski mi se čini vrlo funkcionalan.
Naime, kada
vas HRT napadne vlastitim Zakonom koji obvezuje VLASNIKE rtv prijamnika na
plaćanje pristojbe, treba otići u najbliži ured javnog bilježnika i ovjeriti
izjavu da poklanjate svoju
televiziju Goranu Radmanu. Ne morate mu je poslati (on ako želi neka si sam
dođe po nju), važno je samo da ste time prenijeli vlasništvo na njegovo ime. Ako pravna država bude dosljedna sebi, primijeniti
će isto tumačenje zakona kao u slučaju kada je netko poklonio televiziju vama.
Samo nikada
nemojte priznati da ste ju kupili sami.
Podijeli na društvenim mrežama