Kritična vremenska točka u kojoj se počinje buditi
svijest o potencijalnim opasnostima nekontroliranog znanstvenog progresa je 18. stoljeće, kada dolazi do podijele
znanosti na prirodne i društvene, čime se polako otvaraju pitanja smisla i
etičnosti prirodoznanstvenih istraživanja. Obzirom na vrtoglavi tempo napretka
tehnologije i tehnike, aktualiziranje ove problematike postaje ključno za opstanak
civilizacije. Odgovornost je na školama – koje obrazuju stručnjake, ali ne odgajaju filozofe.
Ideal DOBRA
najveća je moralna vrijednost koju filozofski
odgojen diplomac (maturant) ima uvijek u vidu. Praktična primjena znanja
time postaje oplemenjena, u mjeri da svako zanimanje služi na opću društvenu korist.
Možda
najbolji primjer takvog vizionarskog pristupa nalazimo u drevnoj vastu
arhitekturi, gdje se strogo vodi računa o tome na koji način susjedne stambene
zgrade jedna drugoj bacaju sjenu, zaklanjaju pogled i remete tokove suptilnih
energija. Dobrosusjedska obazrivost propisana je etikom struke, a ekološka skladnost
objekta i prostora postiže se preciznim matematičkim formulama, što proizlazi
iz toga da je vastu arhitektura u jednakoj mjeri filozofija i znanost.
Nešto slično
možemo pronaći i u zlatnim razdobljima antike, koja je za svoj kulturni procvat
imala zahvaliti upravo razvijenoj filozofskoj školi, čija nam se obrazovna
doktrina niti danas ne bi trebala činiti neostvarivom na prostoru u kojem
živimo.
Na tu činjenicu dobro je podsjeti
upravo u vrijeme kršćanskih blagdana.
Simbolika Božića ideju božanske ljubavi dovodi u sklad sa onom Platonovom, pri
čemu sve što postoji sudjeluje u ostvarivanju ideje dobra – uz posebni naglasak na to da temeljni smisao
filozofije nije filozofiranje nego nadahnuće da se bude u skladu sa prirodom i vlastitom
savješću.
Zbog toga
prosto začuđuje koliko je danas filozofija, kao odgojno-obrazovno područje, zanemarena i potisnuta iz školskih programa, a
ono malo koliko je ima potpuni je metodički
i koncepcijski promašaj.
Kolega A. Marković
u tom pogledu sasvim je konkretan:
Ljubav je izuzetno snažan pokretač, a
ljubav prema mudrosti oslobađa ljude od egoistične izoliranosti, otvara im nove
vidike, budi im želju za istraživanjem, traganjem, ispitivanjem. Međutim, ne na
način da se trpaju informacijama koje će skladištiti negdje u glavi. Filozofija
traži aktivno sudjelovanje, življenje tih spoznaja. Istraživanje gradi vlastite
stavove, što manje obojane aktualnom slikom svijeta.
Baratajući s puno znanja bez življenja
tih ideala čovjek se nalazi u pećinskom stanju. Takva je filozofija danas.
Znanje, mudrost i spoznaju treba integrirati u sebe i praktično primijeniti u
svom životu. Tko to uistinu danas radi?
…Filozofija kao predmet postoji na
fakultetima, međutim, obratimo li malo pozornost na predavače, kod malo kojeg
ćemo primijetiti da uistinu pobudi u učenicima osjećaj za istraživanje i
traženje odgovora na pitanja koja postavlja filozofija.
Većina studenata si stvara u glavi
jedan potpuno nepotreban mentalni kaos, posljedica kojeg su dobro nam poznate
forme kojima se kvalificira filozofija, gomila riječi te neshvatljivih i
nepotrebnih koncepata. (advance.hr)
Isti princip
možemo primijeniti na religijski odgoj, u kojemu vjeroučitelji ponavljaju identične
nastavno-metodičke pogreške.
Za Platona
nije bilo dileme: Filozofija mora odgajati i buditi u čovjeku njegove vlastite
prirodne potencijale. Ali to se ne može postići citiranjem i pamćenjem
metafizičkih koncepata, nego stjecanjem iskustvenog znanja koje izrasta iz
vlastite ljubav prema mudrosti i traganju za smislom.
Filozofija je
relaksacija uma posredstvom vlastitih spoznajnih utisaka, a ne maltretiranje
mozga memoriranjem beskorisnih informacija iz školskih udžbenika kakvo se danas
prakticira u gotovo svim školama.
Zanimljiv
primjer takvog sterilnog znanja opisuje Paramahansa Jogananada, spominjući u
svojoj poznatoj autobiografskoj knjizi slučaj jednog indijskog pandita (vedskog
učenjaka) koji je njegovog učitelja Šri Juktešvara želio impresionirati svojim
poznavanjem vedante, recitirajući napamet odlomke iz Mahabharate, Upanišada i Šankarinih
komentara. Nakon nekog vremena, spokojni učitelj mu reče: „Čekam da Vas čujem…Možete li mi reći nešto svoje, na osnovu vlastitog
iskustva? Koji ste sveti tekst upili i usvojili? Kako su te vječne istine
obnovile vašu prirodu? Zar se zadovoljavate time da budete šuplji vergl, koji
mehanički ponavlja tuđe riječi?”
Panditova
zbunjenost je bila komična, rekao je: “Odustajem!
Nemam nikakvu unutrašnju spoznaju.”
A sa istim obrazovnim
učinkom izlaze iz školskih klupa generacije učenika. Umjesto primarnog doživljaja
iskustva vrline, DOBROTA je postala metafafizički koncept. U takvoj
konstelaciji luckastog uma i zbunjene duše nije ni čudo da i sami kršćani Platonov
idealizam smatraju utopijom… Čak se i na Božić usudimo povjerovati u takvu
istinu.
Podijeli na društvenim mrežama