U
periodu između dva Zaljevska rata Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uvodi
Iraku oštre ekonomske sankcije, čije se posljedice zbrajaju u stotinama tisuća
umrle djece, izravnih žrtava ove političke odluke. Američka televizijska
novinarka Lesley Stahl sa ovim činjenicama suočila je 1996. tadašnju ambasadoricu
SAD-a pri UN-u Madeleine Albright:
„Čuli smo da je pola
milijuna djece umrlo. Mislim da je to više djece nego što ih je umrlo u
Hirošimi. I, znate, da li je to cijena koja se isplati?“
„Da, mislimo da se ta
cijena isplati“ – odgovorila je
Albright.
Svijet
je tada, kao i danas, bio zgrožen ovom izjavom, što je visoku američku političarku
toliko razljutilo da je ovo pitanje cijenjene novinarke proglasila naručenom iračkom propagandom.
Danas,
ravnih dvadeset godina poslije, istu cijenu, za jednako važeću političku odluku,
plaćaju sirijska djeca. Zato pitanje treba ponoviti: Da li je to cijena koja se isplati?
Mišljenje
Madeleine Albright ovom prilikom uopće me ne zanima, kao niti odgovor bilo
kojeg aktualnog svjetskog državnika. Dapače, polako odustajem od želje da se na
taj način uplićem ljudima u posao. U sadašnjem vremenu jedinu političku važnost
glede očekivanog odgovora pridajem sebi – kao autonomnoj jedinici građanske
savjesti od koje nitko od nas ne može pobjeći.
To
je pitanje osobne zapovjedne odgovornosti po načelu izbjegavanja političke
neutralnosti, jer biti neutralan znači preuzeti kolektivnu karmu – najgori
oblik sudbine koja vas može snaći Sudnjega dana. Ako je vjerovati Danteu ova
skupina duša, mrska Bogu i Vragu, pravi
najveću gužvu u predvorju Raja i Pakla, pa se stoga treba opredijeliti
na vrijeme i držati se čvrsto vlastitog stava.
Na
znam kako vi, ali ja po pitanju toga nemam dileme. Mene samo Raj zanima. Svi
kažu da je tamo jako dobro – rekao bi jedan moj kolega. Zato bih ovo važno
političko pitanje sam sa sobom želio izvesti na čistac.
Ako
već govorimo o cijeni politike, pošteno je znati sadržaj vrijednosti koju
plaćamo.
U
ovom trenutku to je, govore svi, Nacionalni
interes. Piše se velikim slovom jer predstavlja svetinju – a najsvetija
dužnost u ovom paketu je sačuvati
kršćansku kulturu. Sudeći po diplomatskim izjavama, puna su nam usta ove
brige.
No
može li se ona spasiti zatvaranjem vrata ljudima u nevolji?
Sveto
pismo ne daje nadu – pa otkuda onda takva poganska vjerska politika u glavama europskih
državnika?
Mislim,
to je suština. Stvari možda izgledaju kompleksne, ali pitanje koje sugerira
ispravno političko rješenje ne može biti jednostavnije. Životi sirijske djece
(kao ni bilo čije druge) nemaju cijenu. Najprije humanizam, a onda renesansa –
pa kako nam bude. To su i temelji antifašizma. Svaki drugačiji poredak
vrijednosti vodi u suprotnom smjeru. Treće solucije nema.
Podijeli na društvenim mrežama