Diplomiranje kulture

Ne bavim se
puno kulturom pa ne mogu za sebe reći da sam neki kulturni ekspert, dapače,
preko novinskih kulturnih sadržaja prelazim kao preko zebre, samo kad moram, ali dobro sam odgojen pa imam razvijeni
osjećaj za kulturne vrijednosti – čak toliko da prateći emisiju Pola ure
kulture točno znam kada se treba nasmijati, a kada zaplakati. To mi daje ogromnu
psihološku podršku da se po pitanju raznih zbivanja iz ovog formata često javim
za riječ i podijelim svoje najdublje osjećaje. No ovoga puta malo sam se
pripremio i teoretski. Inicijalni tekst za kojim posežem u ovoj prilici je Koncept
riječke kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.  

Već u prvom
čitanju bilo mi je jasno da u radnoj skupini ovog projekta sjede ljudi koji
samim svojim pristupom pokazuju da dobro razumiju bit problema. A taj se
problem može sažeti pod jedno:  Nosioci
kulture su građani, a ona je samo izraz njihova ponašanja (kulture življenja).

Zašto ovo
ističem?

Imam dojam
da u našoj kolektivnoj svijesti cijelo vrijeme prevladava jedno pogrešno
uvjerenje kako kulturu zemlje čini njezina kulturna baština, koja se kao neki
oblik trajnog društvenog vlasništva prenosi sa koljena na koljeno.

To je,
dakako, pogrešno gledište – i jedna velika mana našeg odgoja i obrazovanja. Prema
mojem osobnom mišljenju, ako me dojam ne vara, kultura je dinamika vrijednosti
u vremenu, a ne vrijednost muzejske ostavštine u prostoru. Drugim riječima,
kakva je korist od knjige koju nitko ne čita, ili glazbenog instrumenta na
kojemu nitko ne svira?  A obje ove navike,
i njima slične, polako se gube iz naše stvarnosti, a time i vrijednosti koje sa
sobom nose.

Zato vizija riječkog
projekta EPK 2020. nudi pravi urbani smisao – aktivni građanski pristup
usmjeren u pravcu krajnjeg ostvarenja: “kako
bi ovo shvatili kao neku priliku, šansu da svatko uloži najbolje u sebe i svoj
posao, napravi pomak u svakom malom segmentu, jer sve to zajedno je kultura
grada”.  

Takva je
naime zamisao Umjetničkog direktora projekta Slavena Tolja, koji teoriju i
praksu riječke kulturne scene sažima u jedu rečenicu: Transformacija Rijeke kao EPK 2020. kroz promjenu u samim ljudima.

Pri tome je
naravno veoma važno biti svjestan deficita ljudskih vrijednosti sadašnjeg trenutka.
A jedna od takvih vrijednosti koja
nam u ovome času kronično nedostaje svakako je prihvaćanje različitosti – što predstavlja jednu od četiri programskih tema u
projektnom konceptu sa kojim je Rijeka izborila svoje počasno mjesto u društvu
gradova EPK.

Valja hrabro ući u područja u kojima se
razlike tretiraju na inovativne i eksperimentalne načine. Zanimaju nas
pozitivne i negativne razlike – pozitivne kao što su, primjerice, rodne
manjine, društveni aktivisti, azilanti, politički prognanici, ekonomski
migranti kreativci, koje želimo privući, pružiti im prostor za djelovanje i u
suradnji s njima stvarati novu Rijeku. Govorimo li o negativnim razlikama,
želimo dokidati diskriminaciju bilo u korištenju i dostupnosti tehnologije ili
izvorima znanja, čitalačkoj pismenosti, kulturi općenito, odnosu mladih prema
starima, društvenoj ili intelektualnoj isključenosti osoba treće životne dobi,
te naravno odnosu prema našim sugrađanima bilo kojeg etničkog, religijskog,
rodnog ili seksualnog identiteta i opredjeljenja. Na taj način, barem u Rijeci,
manjine će postati – većina.

REZIME

Dobivanje
titule EPK 2020. mogao je biti samo običan paradni kulturni događaj, koji
urednicima dnevnika pomaže da u sljedeće četiri godine popune kraj večernjih
vijesti, no programska vizija riječkog tima, ako mene dojam ne vara, obećava
daleko više – pozicioniranje grada Rijeke kao školskog modela razvijene urbane
sredine sa visokim potencijalom ozbiljne kulturne transformacije u cijeloj
zemlji (pa i šire).  

Gradonačelnicima
drugih gradova preostaje samo da prepišu diplomski rad. U ovom slučaju to se i
očekuje.