Zašto ne volim književne večeri?

Za početak
krenimo sa konstatacijom da je knjiga moj najbolji prijatelj, kako u ratu tako
i u miru. One su mi možda spasile i život, jer kada mi je šrapnel jedne
avionske krmače uletio kroz prozor stana bio sam u gradskoj knjižnici.

Zašto onda
toliki otpor prema jednom takvom kulturnom događaju?

Za to postoje
dva osobita razloga: estetski i etički. 
Prvi je vezan uz aspekt književnosti, a drugi je čista socijala. Najprije
o ovom prvom:

Proživjeti neku
knjigu intimni je lirski, epski ili dramski doživljaj, koji želim iskusiti kroz
autentični susret sa samim sobom (što je po meni isključivi smisao književnog
djela). Upoznavanje sa piscima, autorima knjige, obavezno mi uskraćuju takvu
vrstu potpunog iskustva.

Toga sam prvi
puta postao svjestan čitajući izvrstan roman Jele Godlar, Helka Stapp i njene sanje, gdje mi je upravo blisko poznanstvo sa
autoricom bila prepreka da praznoga uma uronim u njenu priču.

Isti osjećaj pratio
me svaki puta kada sam se našao u sličnoj prilici, a pogotovo onda ako sam još
bio dodatno obogaćen za onu
besmislenu odgojno obrazovnu spoznaju iz prve ruke: Što je pisac mislio reći?  Takvu
vrstu informacije držim sasvim nepotrebnim utjecajem na svjedoke, jer na jedan suptilno psihološki način postavlja
čitalačku publiku u već dogovoreni kut promatranja, što meni u pravilu veoma
smeta.

Ne znam koliko
su autori toga svjesni, ali za knjigu je bolje da svaki aspekt njezine
literarne forme ostane tajna. Manje znanja na samom početku, veći užitak na
samome kraju. Poslije možemo diskutirat o svemu do mile volje, mada je bolje za
narednu knjigu da se nikada ne sretnemo uživo i što manje upoznajemo. Riječ
pisca o vlastitom djelu naprosto treba dozirati na nivo teksta koji je spreman
staviti u predgovor knjizi.  Više od toga
potpuno je suvišno. Istog sam kritičkog stava kad je u pitanju i moja vlastita
publika.

Toliko,
otprilike, o razlogu broj jedan. Drugi je nešto jednostavniji za shvatit pa ga
je time lakše za opisat.

Obzirom na
prosječni životni standard domaćeg pisca koji živi od vlastitog književnog rada,
primarna misija svake književne večeri je humanitarne naravi – prodati knjigu.
Doći na takav skup, a ne kupiti barem jedan primjerak je isto kao nekome doći na
rođendan, a ne kupiti poklon. Zbilja bude neugodno.  

No, s druge
strane postoji princip. Knjigu ne kupujem na neviđeno (čitaj nepročitano). Prvo
posudba, a onda kupnja. Kada bi udio u zaradi pisca i nakladnika bio obrnut
(čitaj pravedan) možda bi odstupio od takve prakse i rado skupljao djela sa
potpisom autora – ali do tada radije ostajem kod kuće.