Upoznaj svoju zemlju da bi je više volio – kaže stara dobra poslovica koju
pamtimo iz ranih đačkih dana. No, vremena se mijenjaju, pa tako i ljubav prema
zemlji nije isto što je nekad bila.
Najprije se
promijenila u svojoj geografiji. Prije se prema školskom planu voljelo daleko šire,
da bi se onda najednom zemljopisni prostor ljubavi suzio naglo na svega jednu
šestinu. Pjesnicima je odmah bilo jasno da to neće završiti na dobro, jer tamo
gdje manjka ljubavi, rastu neki drugi osjećaji – nimalo ljudski, još manje
božanski.
A tamo gdje
nema Boga, eto ti vraga. Dođe sam i nepozvan. Tako je svugdje po svijetu, pa
isto bijaše i kod nas. Prvo nas je podijelio po vjeri, pa onda po naciji….pa
redom u bojne, pa na-parove-razbrojs…I
onda sve skupa razvrstao na nišan.
Zato je puno
pametnije upoznavati zemlju kroz njezinu kulturu. Ona bolje razumije razlike
među ljudima nego geografija i povijest. Kultura nas nikada ne može prevariti
da smo bolji od drugih, da je ovo naše, a ono njihovo. Njezina priroda
obrazovanja nepogrešivo je odgojna.
O tome se na žalost
malo vodi računa, pa je broj ovaca u Lici i Zagori još uvijek važnije matursko
pitanje od poznavanja ljudi i njihovih običaja. A dok je tako kako ne bi
trebalo biti, onda ne može biti drugačije nego ovako kako nam je.
Zadovoljstvo je
stoga prenijeti sliku i ton iz dječjeg vrtića Pčelice, gdje su riječki mališani i njihove
tete svečanost „Dana albanske nacionalne manjine“ slavili kao praznik riječke kulture.
Igralo se,
pjevalo i brojalo do deset – një,
dy, tre, katër, pesë, gjashtë, shtatë, tetë, nëntë dhjetë. Dovoljno da klinci
shvate koliko je predivan ovaj svijet – prepun šarenih boja i blistavih tonova.
Stoga ovoga
puta čestitke i pohvale odraslima koji su se svojski potrudili da toga budu
svjesni na vrijeme – prije nego nauče čitati i pisati. Jer, najprije odgoj, a
onda obrazovanje. Suprotan odnos u poretku vrijednosti izgrađuje mentalno, ali
zatupljuje duhovno. Znanja ionako ne manjka, samo se njime ne znamo služiti. Opći
je dojam da smo obrazovno veoma napredni, ali odgojno poprilično retardirani. Drugim
riječima, imamo pameti, ali ne posjedujemo kulturu – pa se često ponašamo
blesavo. Umjesto da zajedno skupljamo med, jedni drugima gazimo cvijeće i
zujimo kao muhe.
Zbog toga su naše
Pčelice predivan primjer kako se o prirodi društva treba učiti od malena.
Podijeli na društvenim mrežama