Sve su to razlozi zbog
kojih se s posebnim zanimanjem iščekuje riječka izvedba velebnog djela posljednjeg
velikog austrijskog simfoničara s kraja romantizma i preteče nove epohe u
europskoj glazbi.
Mahler je u svoje doba bio poznat kao dirigent uvijek
beskompromisan u težnji da dosegne svoje interpretativne ideale. Izazivao je
tako mnoge nesporazume zbog kojih je često morao mijenjati gradove, a Bečku je
operu doveo do neslućenih umjetničkih dometa. No, morao ju je napustiti, nakon
čega odlazi i dirigira u SAD-u, nadajući
se da će tako osigurati dovoljno financija kako bi se posvetio isključivo skladanju.
U to doba je već bio skladao sedam simfonija, a do kraja života skladao je još
dvije i dostigao čarobni broj devet. Započeo je skladati i desetu, ali ga je u
tome prekinula smrt. Živio je u raskoraku između svojih ideala u glazbi i
umjetnoste te životne stvarnosti, ili kako je napisao muzikolog Josip Andreis:
“Duh mu se pretvarao u poprište sukoba, iskidanosti i beskonačnih
proturječja, koja se ni rješavala ni smirivala”.
Peta
simfonija zauzima jedno od ključnih mjesta u Mahlerovu fascinantnom opusu,
djelo je to za koje je veliki Herbert von Karajan rekao da
pruža “izvantjelesno iskustvo”. Mahler ju je skladao tijekom dvaju
ljeta, 1901. i 1902. godine, za vrijeme svojih odmora od posla ravnatelja Bečke
opere. U Beču je, zimu ranije susreo Almu Mariju Schindler, lijepu kćerku
poznatog slikara, a zaprosio je u jesen 1901. Peta, svojom impresivnom emocionalnom
putanjom od tuge do trijumfa, kroz pet stavaka, zapravo odražava emocionalni
raspon u skladateljevu osobnom životu.
Iako
Mahler nije ostavio nikakav „scenarij“ ove simfonije pa je ne možemo smatrati programatskom
glazbom – to je, prije svega, iznimno dramatična glazba. Za Donalda Mitchella,
možda najvažnijeg suvremenog pisca o Mahleru, Peta simfonija “započinje
novi koncept unutarnje drame.” Ideja programatske simfonije, po njemu, nije nestala nego “je ušla unutra.”
Mahler je čak ostavio nekoliko tragova, ne namećući nam pri tome što bi ta glazba
trebala značiti nama, ali sugerirajući ono što
je značila njemu. Središnji scherzo je tako “ljudsko biće u punom
svjetlu, u naponu života.” A četvrti stavak, slavni
Adagietto je, prema tvrdnji Willema Mengelberga, Mahlerova ljubavna izjava Almi,
njegovoj supruzi. Zbog toga se često Adagitto naziva ljubavnim pismom Almi
Mahler.
Široku
popularnost Adagiettu je, pa time i maestralnoj Petoj simfoniji, osigurao filmski
redatelj Luchino Visconti. Naime, njegov kultni film iz 1971. „Smrt u Veneciji“
otvara i zatvara upravo Adagietto, a lik Gustava von Aschenbacha, za razliku od
novele Thomasa Manna prema kojoj je nastao, nije pisac već skladatelj rastrgan
umjetničkim i osobnim krizama…
Podijeli na društvenim mrežama