Priroda društva

Da biste me
lakše pratili pokušajte si zamislite hipotetsku situaciju: Nastavnik ste
hrvatskog, ušli ste u razred, upisujete sat, a vaši učenici za to vrijeme,
umjesto da brbljaju, čitaju lektiru. Ne traje dugo, možda minutu dvije, ali taman
dovoljno da bez vaše kratke mentorske
prisutnosti preskoče uvod i na kraju
knjige ne shvate KONTEKST – krucijalni pedagoški okvir književnog djela.

Gdje je
problem?

Željka
Markić vidi ga u eksplicitnom sadržaju nekoliko neobvezujućih naslova – koji mlade navlači na teme seksualnosti i
svih mogućih devijacija na tom području i uz to obrađene tako da će mladi prije
steći ovisnost o pornografiji, nego želju za čitanjem klasika i proširivanjem
spoznajnih vidika, što je suprotno odgojnoj dimenziji škole i nastave
hrvatskoga jezika.

Ovu
primjedbu potkrjepljuje i živim citatima, uz koje navodi imena osmorice autora čije
knjige, smatra, treba isključiti iz školske lektire. Prva na udaru je dječji roman Silvije Šesto, Debela, u prijedlogu kurikula planirana za 3.
ciklus, tj. u dobi od 12 do 14 godina:

 „Legao je na mene i polako mi desnom rukom
skidao one moje čipkaste gaćice. Cijelo to vrijeme smo se ljubili. Ja sam ga
zagrlila i osjećala dotad neviđenu 
milinu klizeći rukama po njegovoj mekanoj koži.

Kad je skinuo moje gaćice, skinuo je i
svoje, no to je učinio  nekako brže,  mogli bismo reći

 i
bez milosti. Jedini odjevni predmet koji je ostao ispod plahta bio je moj
grudnjak. Sada sam i ja bila već  iskusna
po tom pitanju i ostavila sam na trenutak njegova leđa i zagrljaj i  jednostavno ga otkopčala, povukla sa sebe i
bacila na pod. Koja scena! Ludilo! Sada je bila činjenica: Zlatko i ja goli u
krevetu! Grlili smo se i ljubili, valjali se i smijali, ali nismo ništa
govorili. Zlatko je prelazio rukom po mojem tijelu i ja sam samo strahovala
kako će on u jednom trenutku zaključiti 
da sam još uvijek debela, iako on to meni stvarno nikad nije rekao niti
je opovrgavao, kao Ivana. Prelazio  je
rukom duž  cijele lijeve strane moga
tijela, a onda mi je tom istom desnom rukom lagano odmaknuo lijevu nogu u
stranu.

– Želiš to? – upitao je najnježnije
dodirujući mi dahom usnu školjku.

– Želim – osjetila sam tu svoju
riječ  kako lebdi zrakom, igra se i pleše
oko lustera i  spušta u naše malo carstvo
ispod plahte. (završen citat)

 Sama
autorica, koliko sam uspio razumjeti iz njenog otvorenog statusa na fejsbuku,
nije se upuštala u medijsku polemiku – samo konstatira da je umorna od takvih zločestih napada, onih koji izvlače
dijelove teksta izvan konteksta.

Pretpostavljam
da isto misle i njeni kolege sa prozvane liste, što je po prirodi samog zanata
i sasvim razumljivo – a gledano idealno metodički, meni potpuno prihvatljivo.

No stvari
nisu uvijek idealne, i da bi se našlo konačno političko rješenje ovog problema
potrebno je svakako razumjeti i zabrinutost druge strane.

To je
pozitivan stav koji sam naučio od mojeg omiljenog učitelja, velikog Mahatme Gandhija
– majstora staloženog vladanja u kriznim situacijama.

Nisam doduše
školovani sannyasin, ali prepoznajem
trenutak kada je potrebno stati u stranu i sagledati problem sa strane. Ovoga
puta sjedim u publici, odakle jasno vidim dva jednako vjerojatna scenarija – oba
veoma korisna za daljnju (konstruktivnu) polemiku.     

Naime, lako
se može dogoditi da sukladno ciljevima novog obrazovnog programa, koji potiče
kreativnost i maštu,  klincima padne
napamet da od spomenute knjige naprave kazališni igrokaz. Sve je dobro ako
djeca kuže što je pisac mislio reći, ali strah me je i pomisliti da se dogodi
moguće, i u svojoj mladalačkoj površnosti krivo shvate poantu djela – te gore opisanu
scenu izvade iz konteksta.

Blažene
zgode šegrta Hlapića.