Tihi dani ponosa i slave

I dok cijela pobjednička
Europa slavi dane svoje antifašističke borbe na način kakav i priliči
pobjednicima – ponosno i glasno, uz masovne povorke, vojne orkestre i svečane
fanfare – nekada najsnažniji antifašistički pokret otpora u tada cijeloj okupiranoj
Europi, naš hrvatski, tone polako u zaborav, jer hrvatska država danas ga se
spominje sa šapatom, obilježavajući te herojske dane ponosa i slave u najvećoj
tišini. Ova gluha, tiha tradicija, nastavljena je i ove godine. Kako se za
ubuduće spasiti takve neugodnosti?

Ovo pitanje muči
mnoge naše građane kojima je stalo da nas povijest ne zaboravi. A da nam zbilja
više nije ugodno ne treba trošiti puno riječi. Dovoljno je samo sabrati packe
strane diplomacije i sažeti ostale umjetničke dojmove. Ugledni europski
intelektualci već su nas počeli ogovarat da smo prešli na drugu stranu, dok nam
bivši vojni saveznici, zabrinuti za naš poljuljani partizanski moral, šalju
diplomatsku školsku misiju, koja u protokolarnoj diskreciji, dirigentima i
članovima državnog zbora, drži poučni sat iz povijesti.

Sadržaj
lekcije nije poznat javnosti, samo se čini da bi se isti scenarij mogao
ponoviti, jer sudeći po novom akademskom ispadu ministra kulture i nedolasku
državnog vrha na središnju proslavu u memorijalnom spomen-parku Brezovica, nedvojbeno
zaslužujemo popravni.

No, realno
gledano, nitko nam ne može pomoći ako si ne pomognemo sami – pitanje je samo
kako pomiriti ljudske sudbine (ne ideologije), i kojem resornom ministarstvu
povjeriti ulogu medijatora?

Po logici
stvari trebalo bi poći tragom zapovjedne odgovornosti, što u prvi plan stavlja
ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Dvadeset šest godina
zapostavljanja stručnih rasprava,  pogrešnih odluka i druženja s krivim
učiteljima, dovoljan su razlog za jedan radikalni zaokret u smjeru alternativnih
rješenja do potpune stabilizacije odnosa u društvu, razdvojenog ekstremnim navijačkim
skupinama različitog podrijetla – po strankama i sportskim dresovima,
ideologiji i vjeri, babama i stričevima.

Očito je da u
takvoj zagađenoj atmosferi nema puno prostora za ozbiljne i razumne političke
manevre, te je u cilju zajedničkog privođenja
cijelog državnog vrha na svečane partizanske
(čitaj antifašističke) proslave potrebno pribjeći lukavstvu.

Kao zemlja zbunjenih
i dezorijentiranih đaka, u danima posrnule sportske i političke kulture,  mogli bismo posegnuti za jednim veoma pragmatičnim
ograničeno kontroliranim socijalno-psihološkim eksperimentom – spajanju Dana
antifašističke borbe i dana borbe za sportska odličja u jedinstveni nacionali
događaj.

To je jedini
način da se cijeli državni vrh, na najvišoj razini, okupi na mjestu gdje se slavi
slavna hrvatska povijest i odaje počast žrtvama fašizma, bez ikakve bojazni da im
druga strana biračkog tijela zamjeri.

Preživjelim partizanima
i mladim antifašistima biti će drago da ih konačno, sve zajedno, ponovo vide na
strani pobjednika, a pred onim drugima se uvijek mogu opravdati da su došli samo
na utakmicu.

Ako sutra
prođemo Portugal, možda nas već takva
sjajna popravna prilika čeka u četvrtfinalu Eura 2016? Stvari samo treba uskladiti
s Uefom, da nam u slučaju paljenja baklji ne odmjeri novu kaznu igranja bez
publike, jer tada smo ponovo na istom. Takve sablasno prazne proslave imamo i
danas.

Smrt fašizmu,
sloboda narodu!