Na razini predvidljivosti svaki put ponavljam iste greške samo da me se
ne uključuje u ekipu, ali zbog nedostatka igrača prinuđen sam sudjelovati u trčkaranju
amo-tamo. Kad, kao i obično, izgubimo utakmicu, posjedamo se na provizorne
tribine, par malo viših stepenica, i prepustim se fantaziranju u kojem postajem
članom pratećeg sastava Patti Smith.
Kako nemam nimalo mašte ne
znam točno koji instrument uistinu sviram u tom imaginarnom bendu, pa se
odlučujem za bubnjeve. Tromo i istovremeno s obje ruke lupam zrak, odmah se
vidi talent, nema šta! U tom trenutku Igor, kolega iz prvog C čijem čoporu i ja
pripadam, čvakne me po glavi i veli ajmo štrajkat
zadnji sat pa idemo do Jugotona. Ali, usprotivim se neuvjerljivo, volim sat hrvatskog! Na što ovaj dodaje
da je to najobičnije sr…, tojest smeće. Vuče me za biceps, sad sam mu na
milost i nemilost, što za posljedicu ima da postajem previše napet, ali isto
tako odstranjuje neodlučnost pa se učas zajedno otputimo na autobusnu stanicu,
ondje dole vizavi Novog lista. Kurijera do centra nas vozi usporeno, stojimo
nalakćeni na šipku ispred stakla, pričamo ni o čemu. Želudac mi postaje
nesiguran u pogledu kvalitete parizera posluženog za marendu. Podrignem par
puta, nešto mi se vratilo natrag u grlo, ali mljac-mljac, uspijevam ostatke
progutati bez nepoželjnih rezultata. Napokon se sjetim upitati Igora zbog čega
uopće žurimo do Jugotona? Pa rade sigurno
do sedam navečer, stigli bi ziher iza nastave, ali sam ustanovio njegovim
znakovitim stiskanjem usnica da me ne zarezuje ni pet posto i da neću samo tako
dobit odgovor.
Silazimo kod kazališta, a kako
obojica pripadamo suvremenim izdancima radničke klase, pretrčavamo skandalozno
bezobrazno ulicu. Promet je uostalom spor, a šoferi rijetkih Zastava i Škoda
jedva da i stignu reagirati stiskanjem trube na volanu. Naša mlada trupla su i
dalje živahna kad projurimo kraj trga čije je ime danas obavezno za
zaboravljanje, ne bi li se već za koji metar dalje ukazao ukošeni toranj sa
zvonom na vrhu. Pogled na ulaz u Jugoton nije baš kakav se može poželjeti.
Naime, Užarska je prepuna svijeta, pa zdravo mladi velim u sebi, niz nervoznih
čestica, usamljenika, parova, pokušavaju se ugurati u onaj stakleni izlog.
Veliki plakat izvješen na ulaznim vratima rasvjetljuje konačno misteriju kojoj
me izložio Igor – danas u 6 sati (nije pisalo 18h, ma jok), Josipa potpisuje
novu ploču, Made in America! Ah, kvragu, volio bih reći da sam poskočio od
sreće navalom veće količine elana, ali ma kakvi, uopće ne dijelim entuzijazam prema
dotičnoj.
E, sad, mogao sam to pripisati
umoru nakon cijelog školskog dana, marljivom učenju matematike prethodne večeri
ili jalovom igranju košarke u dvorištu elektrotehničke škole, no, kakogod i bez
obzira na sve, evo me u ovoj gunguli i seansi čekanja u redu u galaksiji kojoj
baš i ne pripadam. Htio sam, dakle, dati petama vjetra, međutim, stanovite
izvjesnosti poput zgusnute gomile koja me je pritiskala prema samom ulazu u
dućan, hrvatski termin shop je još desetljećima od uporabe, nisu mi ostavljale
previše izbora. I tako, umjesto ostvarenja maštarije s njujorčanskom poetesom,
evo me pred prvim glasom iz naših krajeva, nasmiješena, odlično joj stoji to
ugodno i ekscentrično odijelce, štalijeveć, ustrajno uzima penkale u ruku i
potpisuje omotnicu ploče čiji je sadržaj, prilično bahato za ono doba zar ne,
snimala u Sjevernoj Americi. Spopala me gomila stvari koje samo što se nisu
dogodile, a koje će me osramotiti, jer nisam želio ni na koji način svrnuti
pažnju na sebe činjenicom da ionako nemam 69 dinara za tu longplejku, i sve što
sam želio je zbrisati odavdje ili si staviti škartoc na glavu da postanem
nevidljiv. No, ta vrsta prekognicije se pokazala pogrešnom kad me Josipa, kao
da je upravo doktorirala s odličnim na univerzitetu telepatije, ugodnim glasom
ponudila jednom malom razglednicom na samu sebe ako joj zauzvrat ponudim
kemijsku s kojom bi potvrdila svoju nazočnost u riječkoj ekspozituri Jugotona.
Crven u licu ko majmunova stražnjica, prekopam po torbi punoj bilježnica i
udžbenika, iskopam neko pisalo i malko oklijevam s predajom u njezinu ruku jer
je tinta čudnjikavo zelena, pitam se pun dvojbi jel to jeftino ili pak previše
ekstravagantno, ali Ona već piše ime i prezime preko promidžbenog materijala, a
već sljedeći trenutak me pozdravi, potapše po ramenu i otpravi dalje prema
izlazu. Nikad mi nije vratila kemijsku, a Igor je zauvijek zaglavio s pločom
koju je jedva dvaput preslušao i sedamnaest puta pokušao meni preprodati za
prihvatljivih 50 dinara.
Podijeli na društvenim mrežama