Političke skretnice: Ideja ili stranka?

U načelu, a ponajprije radi promicanja pozitivnog stava
prema njenoj ulozi u društvu, politiku je dobro uvijek najprije gledati s
pozitivne strane. Vodeći se takvim pristupom, pozitivan stav prema demokratskoj kulturi više
me vuče na ovo drugo.

Takve odluke
svakako nose sa sobom izvjesne neugodnosti, jer biračko tijelo rijetko oprašta
prelazak svojih igrača u suparnički tim. Ali jedini korektivni mehanizam zdrave
političke odluke je prigovor savjesti, a ne očekivana kritika biračkog tijela,
koje, usput rečeno, većinskim dijelom glasa po navici, rijetko kada držeći se
razuma i zdrave pameti. Princip „neka
bude i gore, ali samo nek’ su naši na vlasti“  postao je mantra obiteljskog konsenzusa
navijačkog korpusa.  

Dovoditi dakle
u sumnju nečiju političku vjerodostojnosti, upirući prstom u manjak
dosljednosti samo zbog promjene stranke, 
ponekad je doista nekritički.  Dosljednost
vrijedna poštovanja, svakako  nije u
prinošenju žrtve stranačkoj pripadnosti, nego žrtvovanje stranke poradi stava  političke korektnosti.

Stranka je samo
politički instrument za dostizanje političkog cilja, i ako se njeno članstvo u
nekom trenutku opire tome cilju, treba je zamijeniti drugom – onom koja u tom
pogledu otvara veću političku perspektivu.

Politika je umijeće
mogućeg, i doista nema nikakvog  smisla
vezati se trajno za političku grupaciju koja u nekom  trenutku svojom pasivnošću ili otvorenim
otporom  svaku moguću realizaciju neke ideje
čini nemogućom.

Zato fluktuaciju
politički aktivnog stanovništva po stranačkoj horizontali možemo smatrati kao logični
pokušaj političkog preustroja u cilju stvaranja boljih političkih šansi, a ne,
kao što je običaj, izigravanja biračkog povjerenja.

Druga je stvar
što se politika promjene smjera po načelu  malo-vamo-malo-tamo,
koristi često u svrhu vlastitog probitka. No takvi igrači ne bi smjeli
poljuljati moral onima koji pošteno slijede svoj politički instinkt.  

Ovdje je dakle
riječ o načelnom stavu, za koji se treba
založiti kako bi se oslobodio prostor nesputanog političkog djelovanja, jer biti
beskrajno odan partiji znači ne biti
vjeran sebi.

Tipičan primjer
takve  sumanute odanosti najbolje možemo
vidjeti kada je u pitanju izglasavanje novih zakona.

Prosto je
nemoguće da se od nekoliko stotina zakonskih amandmana koje predlaže opozicija ne
prihvati gotovo niti jedan. No to se dešava apsolutno uvijek, a samo zato jer su
parlamentarni zastupnici, članovi  vladajuće stranke, sputani naređenjima
stranačkog vodstva koje po sili inercije u niti jednom članku novo usvojenog zakona
ne želi dijeliti političke zasluge sa opozicijom.

Takvi labavi
trenuci političke korektnosti idealan su test osobne političke vjerodostojnosti
i pravi trenutak za preispitivanje stranačkoj pripadnosti.

Problem jedino
može izazvati nagli zaokret s lijeva na desno ili s desna na lijevo. Ali uzmemo
li u obzir da se gotovo cijela hrvatska politička scena smjestila na prostoru
lijevog i desnog centra, skretanje vamo
ili tamo nije veliki rizik. Važno je samo upaliti žmigavac na vrijeme. Prestrojavanje
na sredini raskršća pouzdan je znak da ste zakasnili.