Asocijativna poveznica
vuče me za ruku iz napadnutoga smrekina svijeta u Gorskom kotaru na riječki
Belveder. Ima li tamo kukca potkornjaka? Nema, koliko znam, ali znam i to da
vrag potkornjački, ili takav nekakav, teško da spava. Ako mislite kako
pretjerujem, neka vas razuvjere sljedeći retci, posvećeni agresivnoj potkornjačkoj
braći i sestrama koji su ne baš toliko davno znali harati upravo mojim riječkim
kvartom, bome i susjednim, pa ostalo zaključite sami.
Bila je godina 1957.,
sredina prosinca, kada je jedan od stanara Kozale bacio slučajan pogled na
drveni sanduk što je godinama stajao u slikarskom atleljeu dvorišne zgrade u
Ulici Aleksandra Mamića gdje je stanovao i ostao zatečen nesvakidašnjim
prizorom. Sanduk je bio većim dijelom uništen, s njime i silni blokovi papira
što su u njemu stajali, a mjesto događaja bilo je puno nepoznatih kukaca.
Uznemiren viđenim, gospodin se smjesta zaputio u Fitosanitetsku stanicu u Ulici
Dolac br. 8. Stručnjaci Stanice obišli su s njim mjesto događaja i zaključili
kako se u zgradi nalazi opasna vrsta termita, tzv. zemni termiti (Reticulitermes lucifugus).
Bila je godina 1957.,
sredina prosinca, kada je jedan od stanara Kozale bacio slučajan pogled na
drveni sanduk što je godinama stajao u slikarskom atleljeu dvorišne zgrade…Iznenađenje je bilo manje
u glavama onih koji su imali informaciju kako
ta vrsta termita u tom trenutku već desetljećima obavlja svoj
gastronomski posao narušavajući stabilnost drvenih dijelova zgrada, štoviše
cijelih četvrti u gradovima i manjim mjestima nedaleke Italije. Pa i ne samo
tamo, ako govorimo o Rijeci bližim dijelovima zemljovida – njihova je pojava
zabilježena na otoku Cresu, ponegdje i u Dalmaciji. Riječ je o vrsti kukaca za
koju je poznato da čini velike štete u tropskim predjelima, nešto manje u
suptropskim zemljama i na mediteranskom području. Sreća u nesreći je što se na
Cresu i u Dalmaciji ugnijezdila na panjevima, gdje nisu predstavljali veću
opasnost.
Nadirući postupno s juga,
stigla je u srednju Italiju i dalje, pa je prisutnost npr. otkrivena u Firenci
još prije Drugoga svjetskog rata, kada joj se na jelovniku našla drvena
konstrukcija glasovitoga Ponte Vecchia na rijeci Arno i pojedinih gradskih
palača. Okus drva u Firenci toliko se dopao zemnim termitima da su milijuni
njih navalili poslije rata na cijeli grad, zaprijetivši teškim oštećenjima
brojnim povijesnim zdanjima i u njima smještenom umjetničkom blagu.
Najugroženije su se našle drvene konstrukcije srednjovjekovnih zgrada, isto se
pisalo skupocjenom starom namještaju. U manastiru Val d’ Ema hvatali su se za
glavu vidjevši izgrižen najveći dio drvenih temelja i krovne konstrukcije,
slično je stanje zabilježeno u Muzeju Stibbert. Zemni termiti potom su otkriveni
na sjeveru apeninskog poluotoka, 1953. godine na području Verone i Venecije,
1955. u Trstu i Udinama. Otuda je do Rijeke hitrim i motiviranim termitskim
nožicama bilo čas posla…
Zemni termiti su slični
mravima, ali potpuno bijele boje, zbog čega ih se nerijetko naziva bijelim
mravima. Termitnjake napuštaju samo noću, a izgrizanjem drva mogu u cijelosti
uništiti stabla, vinovu lozu, telegrafske stupove i svako drugo drvo što im se nađe
na putu. Zavlače se i u kuće, gdje se njihovih čeljusti nezgodno djelo u pravilu
primijeti nakon poduljeg vremena, dakle prekasno. Iskustvo je pokazalo kako im
na udaru znaju biti drveni konstrukcijski dijelovi zgrada, s njima također parketi,
dovratci, stropovi, ne pošteđuju ni namještaj i kućne knjižnice. Suzbijanje? Prilično
je teško, a među načinima kojima se pokušava doskočiti štetočinama su
impregniranje drvene građe adekvatnim kemijskim sredstvima ili postavljanje
posebnih zaštitnih metalnih prepreka.
Znajući sve to, iz
riječke su Fitosanitetske stanice uputili poziv građanima da, ukoliko u svojim
zgradama naiđu na sumnjive kukce, donesu primjerke u Dolac br. 8, gdje će se
provjeriti je li riječ o opasnim štetočinama. Koje su mjere potom poduzete
upitnik je, ali činjenica je kako glasova o novim nalazima termita neko vrijeme
nije bilo. A onda? Onda je priča krenula ispočetka. Očekivano, ta zašto bi
termiti nestali iz grada netragom i zauvijek jer se tako Riječanima prohtjelo?
Društvo ljubitelja drvenih zalogaja imalo je vlastitu logiku kretanja i
pojavljivanja, za koju nikomu nisu obvezni polagati račune.
U studenom 1967. godine
znak za uzbunu dan je u dvjema zgradama u ulici Svetozara Markovića (danas Tizianova),
na kućnim brojevima 40 i 44. Zabezeknuti stanari suočili su se s informacijom
kako su im se u objektima ugnijezdile kolonije termita, formirajući tko zna
koliko gnijezda i izjedajući drvene grede i nosače zgrada. Dnevni tisak je
izvijestio kako su kukci u toj belvederskoj ulici bijeli termiti, koji se
razmnožavaju veoma brzo i sposobni su uništiti cijela naselja.
Poduzeće za gospodarenje
stambenim zgradama, Služba za zaštitu bilja, Zavod za komunalnu djelatnost i
Dezinsekcija sjeli su za stol i potražili način istrebljenja štetnoga kukca
zajedničkom akcijom. Za tim se stolom problem povećao upitnikom bez odgovora –
tko će podmiriti troškove uklanjanja štetočina i popravljanja zgrada?
Uništavanje kukaca ima u zgradama i na okolnom zaraženom zemljištu vrlo visoku
cijenu, isto se moglo kazati za zamjenu drvenih dijelova u napadnutim objektima
željeznim i plastičnim dijelovima. Za to vrijeme valja iseliti sve stanare, a
to košta. Za rano otkrivanje termita treba razbiti drvenariju, podove,
stropove, a i to ima svoju cijenu.
Brzina u nalaženju
odgovora nije im se pokazala vrlinom, pa su se kolonije termita do srpnja 1968.
toliko razmnožile da su izjele gotovo sve drvo na dvama kućnim brojevima.
Proširili su se u okolni šumarak, površine oko 1500 četvornih metara. Sve je
upućivalo na predstojeću najezdu i na ostale objekte u okruženju, pa je ponovno
odlaganje akcije postalo neprihvatljivo. Pogotovo što je u međuvremenu, u
nekoliko proljetnih mjeseci, provjereno stanje zgrada u obližnjim gradskim
četvrtima, koje je potvrdilo da će svako dodatno odlaganje poduzimanja mjera
vrlo neugodno povisiti cijenu rješavanja problema. Kukci su uzeli pod svoje
zgrade u ulicama Svetozara Markovića (prizemlje na br. 3, pored dviju spomenutih),
Aleksandra Mamića (br. 8 i 10), također
nekih zgrada u Ulici Đure Strugara (danas
Osječka) i na području Rastočina. Posebno je teško stanje pronađeno u
Aleksandra Mamića 10, gdje su termiti odmakli u izjedanju gotovo svih drvenih
dijelova kuće, uključujući krovnu konstrukciju.
Kada je kocka za stolom
konačno nepovratno bačena, što znači da je Poduzeće za gospodarenje zgradama pristalo
podmiriti troškove, Dezinsekcija je krenula u uništenje napasnika. Iz
inozemstva su nabavljene specijalne crpke što pod tlakom od 15 atmosfera
ubrizgavaju u drvo i tlo preparate za dokrajčivanje štetočina. Posao nije
olakšalo saznanje kako su kuće nastanjene, primjerice na dvije adrese u
Svetozara Markovića živjelo je osam obitelji. Tri su obitelji u sklopu akcije iseljene
na 50 dana, koliko je trebalo da se iz stanova ukloni svo ugrađeno drvo, te
zamijeni metalnom, odnosno plastičnom opremom. Preostalih pet obitelji iseljeno
je na desetak dana, koliko je bilo neophodno za dezinsekciju njihovih dijelova
zgrada. Sličan je scenarij uslijedio u ostalim kućama što su se našle na udaru
termitskih čeljusti na Kozali, Rastočinama i Belvederu.
Gdje su danas riječki
termiti? Što se mene tiče, u nedođiji, iz koje im nije puta do Belvedera. Kada
večeras budem legao na počinak i u tami sobe krenem se družiti s jastukom, neka
mi tiho krc, krc, kvrc u uhu bude samo umirujuća poruka šuškavog jastuka.
Parketi i dovratci, međukatna i stropna konstrukcijo, drvene police i ormari,
ne oglašavajte se nipošto.
Podijeli na društvenim mrežama