Ismet Ukella. Drsko si
uzimajući pravo da otključavam i zaključavam vrata koja propuštaju u ovdašnji
rock’n’roll hall of fame, posebno u
odjeljak posvećen šezdesetima, posjeo sam ga na fotelju prvog albanskog rockera
uopće. Samim tim i učinio prvom albanskom rock-zvijezdom. U tom činu zrcali se
moja svijest kako su prvi uvijek povijesno važni, zato što kreću stazama kojima
će svi ostali tek krenuti. Oni su međaši dvaju vremena, onog do njih i onog
poslije njih. Nije da mu se na moju kvalifikaciju ne smješka brk, i neka je
tako. Argumenata za potkrjepu Ismetove zvjezdane aureole ima dovoljno, a
glavnina njih povezana je s pojavom i djelovanjem riječkih glazbenih družina
Pepermint i Crne mačke. Zaplovimo zato u pripovijest o tim družinama, u kojima
se Ukella, tada već s nadimkom Braco, prihvatio uloge frontmana…
Tajna osvježavajućeg
imena u priči o sastavu Pepermint odvodi put razgovora koji se zametnuo u
slučajnu ljetnom susretu njegova golobradog ritam gitarista i osobe na značajnu
položaju u internoj hijerarhiji stanovite zagrebačke tvornice slatkiša.
Socijalističkim trudbenicima, a pogotovo trudbeničkom potomstvu, s proizvodnih
je traka tvornice nekako upravo u to doba ponuđeno novo rješenje za osvježenje,
uzbudljivo i primamljivo u mjeri o kojoj su njihovi okusni pupoljci dotad
vjerojatno mogli tek sanjati. Kada se u tom susretu mladac pohvalio kako je
njegov san ipak mrvu drukčiji, da ima obličje netom osnovanog rock’n’roll
sastava, ali na pitanje o nazivu benda nije imao odgovor, jer se oko imena
tinejdžerskoj ekipi tek valjalo dogovoriti, poduzetni prodavač okusnih
senzacija predložio mu je – naziv novog proizvoda njegove tvornice.
Kako priliči ozbiljnu
poslovnom razgovoru, u aneksu prijedloga najavljena je sponzorska potpora
bendu. Tko bi ponuđeno odbio?
Bilo je kasno ljeto
1962. godine i prijedlog je, na brzometno sazvanom skupu samoupravljačkih snaga
agilnoga rockerskog kolektiva, prihvaćen gotovo jednoglasno. Gotovo? Pokretač
sastava, Ismet Ukella, ufajući se u demokratsku proceduru i vlastiti
inicijatorski autoritet, stavio je pred glasače mogućnost da se kolektiv nazove
The Joung Lions. Zamisao je privukla jedan glas, njegov.
Vrijeme je pokazalo
kako se potpise na poslovne ugovore u domaćem gospodarstvu već tada moralo
uzimati s rezervom, što valja čitati kao informaciju da od obećanog sponzorstva
nije bilo ništa. Ipak, novoosnovana glazbena formacija nije se dala zbuniti.
Ismet Ukella Braco (vokal, solo gitara), Jure Bistričić (ritam gitara), Angelo
Clai (pianino), Pajo Tijanić (bas) i Toni Ćatović (bubnjevi) s dovoljno su
tinejdžerskog samopouzdanja pohrlili ususret gradskoj publici. U tomu ih je
ohrabrivala činjenica da u njezinim očima i ušima nisu bili baš potpuna novost.
Manje-više isto društvo, naime, već je neko vrijeme, od 1960. godine, ako ne i ranije,
samoinicijativno podizalo raspoloženje svojih vršnjaka, preuzimajući ulogu
glazbenih zabavljača u trenucima neformalnih druženja.
Jedan od poticaja za tu
vrstu aktivnosti ubrzo su im postale informacije o radu pokretača galske
glazbene je-je revolucije, sastava Les Chaussetes Noires i Les Chats Sauvages.
Razlog njihova spominjanja? Kombinirajući nazive francuskih skupina, rodilo se
neslužbeno ime spomenute riječke zabavljačke družine – Crne mačke. Naziv će
biti u optjecaju sve dok momčad bude funkcionirala kao simpatično društvance za
stvaranje dobrih vibracija svirajući na mladenačkim okupljanjima pod balkonom
Radio Rijeke na Korzu, u ugostiteljskom objektu Kod tete Rože na Krimeji, plaži
Vila Olga na Pećinama i drugdje. U tomu im se znao glasom pridružiti Roland
Šuster.
Sve će postati
drugačije kada ekipa 1962. odluči okrenuti ploču i postati kolektiv nešto
čvršćeg, definiranijeg javnog lika, otpravljajući Crne mačke u memoriju i
priklanjajući se obećavajućem mirisu Peperminta. Preslušavajući po tko zna koji
put singlice s imenom Elvisa Presleya – u ruke Ukelle, njegova velikog fana,
stizale su zahvaljujući školskim prijateljima Milanu i Mladenu Blaževiću,
kojima Presleyev lik i djelo također nisu bili mrski – Ukella se svojski trudio
naglasiti spone svoga sastava s velikim uzorom. Uz lavovski udjel tema Kralja
rock’n’rolla, pjesmarica benda uključivala je radove što su ih izvođački
potpisivali Cliff Richard, Ricky Nelson, Johnny Halliday, Bobby Solo, Conway
Twittty, Neil Sedaka, Fats Domino, Roy Orbison, uz začine pristigle iz kuhinje
Shadowsa, Hurricanesa, Champsa itd. Uzori nisu ostali samo na zvučnoj
fascinaciji, preselili su se i u osobnu vizualnu sferu, kao što svjedoči
Ukellina fotografija iz 1960. godine.
Dragocjena pomoć u
stvaranju repertoara bio je stari magnetofon, kojim je društvo snimalo noćni
program Radio Monaca i Radio Luxembourga. Činilo se to u sobi prijatelja Nerea
Zaverskog, profesionalnog električara nastanjenog u Starom gradu, u zgradi što
je prethodila poslovnoj palači Jadroagenta na Povrćarskom (kasnije Koblerovom)
trgu. U njegovim se rukama ubrzo našla još jedna odgovorna zadaća – izrada i
održavanje bendovih pojačala. Ono što se čulo, kod Nerea se i uvježbavalo. Kao vježbaonice su s vremenom
također poslužili stan Tonija Ćatovića, prostorija iznad tadašnje knjižare
Mladost na Korzu, te prostorija mjesne zajednice u Ulici Janka Polića Kamova.
Na kojim se mjestima
momčad družila s publikom, isporučujući joj svjetske hitove s pridodanom aromom
fijumanske paprene metvice?
To su: klub Dynamo (u
njemu su bili stalna posada dvanaestak mjeseci subotom i nedjeljom), klub
Mustafa (zbog visoka udjela Presleyeva repertoara, Vaso Šuleski, jedan od
posjetitelja Mustafe, družinu je ležerno memorirao pod imenom Elvis Boys), Dom
na Mlaki, opatijski hotel Kvarner… U Kvarneru su pratnja maturalnim zabavama
1963. godine, time možda i prvi električarski sastav koji je dobio zeleno
svjetlo za nastup u Kristalnoj dvorani (na fotografiji). Tu navraćaju da ih
čuju i dečki iz zagrebačkog sastava Bijele strijele, koji su nastupali na
terasi nedalekog hotela Zagreb, privučeni glasinama o momcima iz Rijeke koji
uvjerljivo izvode Elvisa. Kao danak vremenu u kojem je djelovao, Pepermint će
se potkraj 1963. naći i na jednom od Jadrolinijinih brodova koji su odlazili na
15-dnevno turističko kruženje Mediteranom, sa zadaćom glazbenog podizanja
atmosfere među putnicima. U memoriji je ostalo zabilježeno kupovanje svježih
diskografskih izdanja u lukama gdje se pristajalo, u nakani da se glazbene
mišiće benda osnaži što recentnijim rockerskim naslovima.
Dečki su za svojih
nastupa znali imati vokalnu pomoć. Poput Šustera u fazi Crnih mački, Pepermintu
bi se gdjekad pridružili Slobodan Vujačić i Ira Kraljić (potonja npr. u Domu na
Mlaki, na priredbi organiziranoj za studente riječkog sveučilišta iz
Jugoslaviji prijateljskih nesvrstanih zemalja).
Sastav Pepermint
djelovao je do 1964. godine. Čuvar njegova pečata, Ismet Ukella, nastavit će
izlaziti na pozornicu do 1970, u raznim kolaboracijama i ne obvezno rockerskim
povodima.
Potom se odlučio na glazbeni
muk. Ali ne i svaki drugi, čega sam osobno ponajbolje svjestan zahvaljujući
našim susretima na Korzu (fotografija snimljena pred Kraševom prodavaonicom
1971. potvrđuje kako mu je ono biografski uistinu trajna lokacija za
osluškivanje gradskog bila). Ima zvijezda čiju astralnu
prašinu treba znati prepoznati, pogotovo u situacijama kada taj posao oteža na
njima ona druga prašina, običnija, ovozemaljska. Sretnik sam kojemu je to s Ismetom
pošlo za rukom.
Podijeli na društvenim mrežama