A priča da
nije komična, bila bi tragična. Doduše, reče se obratno, ali tu je sve naopačke
pa dramski zapleti i raspleti imaj drugačiji poredak. Struktura rečenica,
kompozicija teksta, imenice, glagoli, porezi, prirezi, nameti, premeti… sve je
ispremiješano i zbrčkano. Odakle onda početi? Možda najbolje ovako: Bilo
jednom, ne tako davno, a traje i danas.
Kronologija
Osluškujući potrebe nezaposlenih i
poslodavaca, a vodeći računa o specifičnim potrebama svojih korisnika, Ministarstvo rada i mirovinskoga
sustava osmišljava paket aktivne
politike zapošljavanja – jedinica mjere 41, s
ciljem poticanja zapošljavanja, dodatnih edukacija radnika i očuvanja radnih
mjesta.
Ovome su
se paketu najviše poradovali poslodavci, koji su dobili besplatnu radnu snagu,
i omladinci radničke klase bez radnog
iskustva, s manje od 30 godina starosti, kojima je pao s neba pojačani džeparac
za preko noćne izlaske i oživjelo nadu da će se svoji predanim prekovremenim
radom trajno ispisati s HZZ-ove liste prisilnih neradnika.
U početku
izgledaše idilično, ali cijeli paket počeo je propuštati na vremenskoj crti
starije generacije kojoj je ovim mjerama istekao rok trajanja. Svi zamišljeni
poticaji, utjecaji, pretjecaji – u
raznom bojama i matematičkim kombinacijama – nisu polučili očekivani rezultat.
Stanje na tržištu rada i dalje je vrvjelo od nerada.
Bilo je
jasno da se nešto mora promijeniti: Paket ili Vlada? Epilog je poznat. A da se
isti scenarij ne bi ponovio i njima, nova izvršna vlast donosi odluku: Smanjiti
mjere paketa s razine veličina 41 na brojku 9, držeći na oku iste ekonomske
ciljeve – poticanje zapošljavanja,
dodatnih edukacija radnika i očuvanja radnih mjesta (što je krunski dokaz
da i oni isto osluškuju bilo radničkih potreba).
Sudeći po
novim mjerama, onako odoka, ovaj paket trebao bi biti puno lakši. Mada aktualni
ministar rada nigdje ne spominje težinu, nego samo kaže da su mjere jednostavnije, fleksibilnije i prilagođene većem broju
nezaposlenih, dugotrajno nezaposlenima, osobama s invaliditetom i mladima.
Sindikati
javnog i privatnog sektora negoduju. Pregršt je kritika, ali nitko ne nudi
jednostavno rješenje, mada je ono toliko prosto da prostije ne može biti.
Ako
prirodu ljudskog društva u samom korijenu njena postanka rastavimo analitički i
ključne misaone dijelove povežemo logičko sintetički, shvaćamo da je čovjek
sišao s drveta i razvio sredstva za proizvodnju zato jer je bio gladan. Dakle,
prije ekonomije bijaše medicina.
To znači
da se teret problema treba prebaciti u resor Ministarstva zdravstva. Jer
osnovne mjere paketa reda veličine poticaja, plaće, dohotka, poreza (nameta i
zameta), umjesto u kunama i postocima, najprije se moraju izračunati u
kalorijama. Onaj dio poslovnog prihoda koji pokriva potrebe dnevnog unosa na
razini bazalnog metabolizma trebao bi biti neoporeziv, oslobođen svih davanja
po sili zakona i propisa.
Time bi se
svim poslodavcima i radnicima u ekonomskoj klasi znatno olakšalo putovanje kroz
ovu tranzicijsku maglu. Barem toliko
da ljudi dok putuju – ne gladuju.
Malo je
onih koji mogu živjeti samo od ljubavi.
Podijeli na društvenim mrežama