Matej Zec / Foto: Ivana Bartolović
Nema opreznih pozdrava, uspostavljanja odnosa na ‘vi’, ma jok! Prirođenim šarmom i ljubaznošću rad u studiju će vam učiniti, umjesto stresnim, ugodnim i zabavnim, a njegovo nasmiješeno lice odražavat će tu prijeko potrebnu izvođaču otvorenost i povjerljivost. Mnogi rifovi koje znamo iz repertoara LET-a potječu iz njegovih prstiju, a ogroman broj objavljenih albuma u posljednjih desetak godina, riječkih ali ne samo lokalnih, bendova produkcijom potpisuje upravo Matej Zec. Od Mandrila do Jonathana, Black Room i Moskve, matičnih bendova Morso i Let3,
Quasarra i samostalnog Štoka, Belfast Fooda i Norda, svaki od navedenih nosi
njegov producentski potpis! Bez obzira na napeti raspored koji se proteže od
intenzivnih probi, do višesatnih ‘robijanja’ u studiju pa jurnjave kući za
potpuno prepuštanje igri s kćeri, Matej je ipak našao vremena za trenutke
opuštanja i rešetanja kojemu sam ga izložio.
Moderno je doba vrlo otvoreno putem društvenih mreža.
Kad si ti odrastao, u devedesetima, većina stvari o rock zvijezdama/muzičarima
je bila skrivena, podložna mitskim pričama. Što ti je draže – enigmatski
genijalac Prince o čijem se privatnom životu ništa ne zna, ili sveprisutni tipovi
s puno selfija na svojim stranicama?
– Pa sigurno mi je draži enigmatski genijalac, pogotovo
kad je Prince u pitanju, ali iskreni odgovor bi bio sveprisutni genijalac bez
puno selfija, haha. Ja nemam niti facebook profil iako ga želim napravit već godinama.
Izgleda da sam za to prelijen ili me nije briga! Ali kako bend Morso ima
page/profil često bacim oko na te stranice, što me mozda čini stokerom,hmmm !?
I upravo to mi je djelomično loša strana tih social stranica, jer stokanje
postaje karakterna osobina, a da toga nisi niti svjestan, dok ostale stvari
poput promocije, dogovori, komunikacija ostaju u drugom planu. Slike su mi
sasvim cool i vrlo potrebne današnjem načinu života!
S petnaest godina si se otputio na koncert Metallice u
Milano. Jel te nekim dijelom odredilo u izboru zanimanja?
– Kad vratim
film unatrag i vidim sve karte s
koncerata na kojima sam bio sigurno je imalo utjecaja i na neki način odredilo
čime bi se htio baviti. To je, doduše, onda bilo samo maštanje i često mi se
znalo desiti na koncertima, gledajući sve te velike bendove, da priželjkujem
upravo takav život!
S koliko si godina počeo gitaru svirati, onako da si
znao da je to tvoja budućnost?
– Mislim da je to bilo negdje u tijekom petog razreda, a
već u sedmom razredu sam imao svoj bend s najboljim prijateljima, naziva Otpad!
Upravo to što se sve to počelo događati s najboljim frendovima je isto bio
važan čimbenik zašto se bavim praktički cijeli život glazbom, jer je sve bilo
igra i upravo to mi je užasno drago budući da se svi ti najbolji moji
frendovi još uvijek bave muzikom manje
ili više profesionalno! I takve stvari u životu me čine sretnim. No tek upisom u srednju školu sam se počeo,
skupa s istim tim frendovima, nadati da će muzika postati moj, tj naš život!
Tvoj je, ako se ne varam, prvi produkcijski proizvod bio
P, grupe ondašnjeg naziva ManDrill. Što je bilo presudno da se okušaš u toj
branši?
– Znaš da nisam siguran, ali mislim da si u pravu jer je
to sigurno prvi album koji sam producirao u potpunosti. A da je bio izdan za neku diskografsku kuću,
ako se ne varam, Aquarius records… album je snimam i miksan u mojoj sobici koju sam zvao ‘studio s
krevetićem’ jer, uz opremu, je bio samo moj krevet i snimalo se dok moja mama
se ne bi vratila kući s posla, haha! A
prije toga sam snimao, radio tj. igrao se, na demo snimkama prijatelja i svojih
bendova i skužio sam, da me uz samu svirku, i to zanima i čini sretnim i moju
glavu potpuno zaokupljenom! Otada do danas, a tako će biti i nadalje, želim
učiti raditi to što bolje!
Osim lokalnih izvođača iza tebe je i respektabilan popis
regionalnih bendova s kojima si radio ili upravo radiš…
– Da, uz veliki broj riječkih bendova ima tu izvođača iz
cijele Hrvatske od 2Cellos do Opće opasnosti, ali i ostatak regije, naročito srpske scene, npr. Veliki prezir, Nežni
Dalibor, Stray Dogg, Partibrejkersi, Sraight miki, itd … A nadam se da će
biti toga sve više i da će moj studio biti prozor s pogledom na cijeli svijet!
Često s kolegama razgovaram o kupovini muzike. Mnogi
jednostavno skidaju ono što ih zanima s neta, jedno slušanje i pa-pa, dok drugi
i dalje skupljaju ploče ili CD-e. U koju skupinu ti spadaš?
– Rekao bih da spadam u obje skupine jer puno mjuze
slušam, a kupujem ploče/cd-e onog što mi se stvarno svidi! Još uvijek volim
imati fizičko izdanje da ga mogu pipkati, haha!
Nije li za ozbiljnu produkciju, referentnog tipa, imati
što bolju snimku, proučiti je, pa eventualno i dostići? Je li empetrica doista
jedini tehnički kriterij današnjeg vremena?
– MP3? To je jednostavno jedini put da se prati brzi način
života rada i na neku foru odgovor na današnji svijet, jer stavit nešto veliko
i kvalitetno u jako malo ‘prostora’ da bude lako i odmah dostupno i neke
pristojne kvalitete je potrebno, rekao bih, nužno zlo. No, ono meni nije
kriterij već alat koji čini sve jednostavnijim! Ne koristim mp3 kako referentnu
snimku, iako kvaliteta koju uvijek koristim je 320kbps a ona najmanje promijeni
snimku, tj. kompresija je čujna, ali samo uhu koji dobro poznaje originalnu
snimku!
Jedna digresija – kad ćeš konačno u studio uvesti
slušanje ploča, hahaha…
– Hahaha, a čuj, meni moj studio iz snova izgleda nešto
između klasičnog studija, dnevnog boravka i vikendice, a u takvom ambijentu
sigurno će se naći kutak s gramofonom i malim šankom i obećajem da ću se
potruditi da to i ostvarim u što skorijoj budućnosti!
S obzirom na veliku zauzetost termina u studiju i tebe
kao producenta, može li se ustvrditi da si radoholičar?
– Mislim da bi svi oko mene rekli da sam radoholičar, ali
u svom tom radu ja vidim svoju lijenost, ali jedino što kužim da mi je upravo
to i potrebno! Ali da volim raditi jer mi je to još uvijek igra, zabava i učenje, nema spora! Naravno, bude tu i
trenutaka kad mi bude i puna kapa svega i pritisaka, rokova, moje
nezadovoljstvo … bla bla bla, ali jednostavno uvijek si kažem – keep calm and
carry on!, i nevjerovatno kako mi ta mantra pomaže i svako toliko jedan dobar
izlazak s frendovima da si potpuno odvidam glavu i onda opet u mašinu! U
razdoblju kad se desi da studio nema posla ja svejedno odem onamo da ili nešto
proučim ili poradim na nekim svojim stvarima, pjesmama, tako da opet radim, ali
još jednom kažem – tad mi to ne pada teško kao posao već kao kvalitetno
proveden dan. Danas imam klinku pa ću taj trenutak iskoristiti da ga posvetim
njoj jer su takvi trenuci sve rjeđi!
Šta ti je draže – napravit dobru pjesmu ili potpisat
master produkciju?
– Najviše volim kad se oboje desi u istoj pjesmi! To su za
mene podjednako važne kategorije i ne znam točniji i precizniji odgovor na to
pitanje!
Za mlade čitatelje i tvoje fanove, možda ne bi bilo loše
da ih uputiš koje sve gitare imaš u kolekciji, čija su ti pojačala
najomiljenija, koji ti je gitarski efekt otvorio vrata u novi svijet? Naime, ja
bi to sve sveo pod fuzz, haha…
– Čekaj malo! Ja upravo obozavam fuzzeve, hahaha … A
svega tu ima, fan sam stratolikih gitara, ali ne treba nužno pisati Fender na
headstocku, tako da imam dvije verzije švicarskog Bladea, model R4, koje bih
opisao kao Strat na stereoidima, iako naravno, imam i jednog klasičnog starog
Fendera. Potom, tu su i dva G&L telca, Ibanezov Les Paul i, najnovija
akvizicija, Fender Jazzmaster, a čak imam i Line 6 Variax, koji ima simulacije
svih poznath gitara na svijetu i još neke igračke, odnosno brdo pedala koje su
mi opsesija! Od pojačala volim stare Marshalle i Fendere, dok recimo s Letom3
koristim KFX pojačalo, za koje držim odličnim konjem za veliki broj utrka, a
ovlašteni servis je na samo par stotina metara udaljenosti zračne linije!
Kad god slušam tvoje radove, bez obzira dal su čujni
kroz Morso ili Let3, čini se da puno svoje tehnike sviranja zapravo zadržavaš,
ne otkrivaš svoju virtuoznost, nego ti je draža ekonomičnost, a ne nadmetanje u
prstometu.
– Hm, možda… Vjerovatno je razlog tome da se uopće ne
smatram virtuozom, pa uvijek nastojim svirat što mi se čini prikladnim u datom
trenutku, a da pritom to mogu i izvest, a da je i u funkciji pjesme! Za mene je
sigurno važnija melodija nego sam solo,
možda i u tome leži razlog! Jedino što mogu sigurno reći je da uživam u
suzvučju koje stvaram s kolegama s kojima sviram više nego li u svojoj dionici!
A kad smo se već dotakli tvog matičnog benda koji si
oformio s prijateljima iz djetinjstva, kakav je status Morsa, trenutno? Živ ili
neživ?
– Život je odnio našu pjevačicu Ivanu van Hrvatske, u
bijeli svijet, točnije – trenutno – u Berlin. Ona se bavi tamo svojom drugom
ljubavi, fotografijom, a mi smo se nekako, u cijeloj toj situaciji, lagano
ulijenili ili uspavali, tako da bih medicinsko stanje benda trenutno nazvao
induciranom komom s nadom ponovnog oživljavanja, tj. buđenja! Teško mi je zamislit život bez tih ljudi i
zajedničkog sviranja pa sam siguran u brzi povratak! Upravo zato što smo banda,
a ne samo bend, teško mi/nam je valjda zamislit nekog novog člana bande! Ali
poznavajući ljude u bendu, trebamo samo počet nešto radit, tj. dogovorit prvu
probu i onda kreće entuzijazam, polet, gušt i ludilo! A siguran sam da svi tako
razmišljaju u bendu, uključujući i Ivanu! Ivana, pozdrav i zagrljaj (znam da
čitaš)!
Jel ti draži stil svirke Ritchieja Blackmorea i Jimmy
Pagea, ili pak Thurstona Moorea i Stevea Albinija?
– Uh, teško pitanje na koji znam brzi odgovor! Pagea i
Blackmorea volim, ali i Moorea i ovog drugog, također, sa njihovim noise
melodijama i cijelokupnim stavom kojem teže obojica! Trenutno sam u nekoj fazi
slušanja ploča koje sam zadnji put konzumirao u osnovnoj školi, pa je mozda i
to utjecalo na odgovor. Možda za godinu dana odgovorim sasvim suprotno!
Kad bi napisao bonton ponašanja u studiju koja bi
pravila istaknuo kao ključna? Npr: 1. ne miješaj mi se u posao producenta i
snimatelja; ili, 2. volim radit mix potpuno sam, bez članova benda da mi pušu
za vratom; ili, 3. ne diraj ni slučajno mix pult jer ću ti redom amputirati sve
prste; te, 4. ako misliš da si sebi najbolji producent odi doma i napravi si
vlastiti studio.
– Hm …uh, iskreno, najviše koristim princip da prvo
miksam sam i kad dođem do nekog zadovoljavajućeg rezultata onda obično, pogotovo
u zadnje vrijeme, pošaljem takav mix, u 320kbps mp3, bendu ili izvođaču, koji
ih preslušaju na opremi na kojima obično slušaju mjuzu i mislim da je upravo ta
činjenica kako slušaju vlastitu pjesmu u uvjetima gdje i inače slušaju svoje
najdraže pjesme, najbolji način da ocijeni kako treba, dakle, je li zadovoljan
ili nije, ili pak, ako sam slučajno ja u potpunosti falio ceo fudbal, može me
mirno opsovat i reći da sam idiot, što bi u mojoj prisutnosti sigurno malo
oklijevao! Ali nemam nikakvih problema da se nalazi sa mnom dok miksam pjesmu,
ali onda nesvjesno radimo kompromis za obje strane, što je isto u redu, jer
imao sam fantastičnih rezultata na oba načina! Uvijek ću tu radit kako klijent
kaže i naravno reći ću mu kad mislim da opako griješi jer, na kraju krajeva, to
je njihova pjesma! Kad sam u potpunosti producent materijala isto tako očekujem
da će se moje ideje prihvatiti! Moram priznati da mi se ova ideja ako mi taknes
pult prste cu ti polomit isto jako sviđa! Ma, zezam se! Cilj je uvijek napravit
najbolji mogući posao u tom trenutku ma kako težak bio put!
Postoji li neki arhetipski gitarski heroj koji te
inspirirao na sviranje, stav, stil?
– Iako sam u životu slušao sve veće gitariste uvijek mi tu
negdje ostanu najbitniji – Jimi Hendrix
, David Gilmour, Johnny Marr…. mogao bih ići tu dalje nabrajati, ali za sad
stajem tu.
Što ti je u njemu/njima bilo apsolutno neodoljivo?
– Sigurno je to osjećaj za melodiju, ali i originalnost i
stil kako bi odsvirali samo na sebi specifičan način neku caku, a koji sam
polako usvajao pa kod svoje svirke često čujem kako nesvjesno kradem dionice od
svih tih meni genijalnih ljudi!
Već si dvadeset godina u ovom rock biznisu. Koja ti je
najveća i najvažnija lekcija koju si naučio i usvojio?
– Po mom, rekao bih, uvjerenju je važno poslušati samog
sebe i naučiti vjerovati svojim odlukama i biti uporan koliko god bilo teško!
Naravno, ono što je sigurno istina je da smo svi mi i glupi, pa si nekad sreću
i oduzmemo, ali upravo spoznaja da si glup će ti pomoć u tim trenucima! Keep
calm and carry on!
Otkrij čitateljima portala svojih najdražih pet albuma
iz cjelokupne povijesti rokenrola!
– Uh, klasično pitanje od kojeg me uvijek boli glava jer
je teško odgovorit, meni pogotovo, jer mi se stalno mijenjaju top liste! Ali
ako moram izabrat samo pet biram one albume koji su meni bili važni u nekim
periodima života, jer najboljih pet previše varira s vremenom. Dakle, ovako bi
to izgledalo: PINK FLOYD – Dark side of the moon; NIRVANA – Nevermind; ARCADE
FIRE – Funeral; TALKING HEADS – Remain in lights; JIMI HENDRIX – Electric
ladyland; THE BEATLES – Sgt. Pepper’s
lonely hearts club band; THE SMITHS – The queen is dead; DAVID BOWIE – Hunky
Dory! U, kvragu, pa prekrdašio sam zadani okvir! Neka čitatelji izbace visak,
ja ne mogu!
U čemu si shvatio da leži smisao života?
– U zadovoljstvu…. ! Ako idem dalje počet ću kakati!
Podijeli na društvenim mrežama