Pernati stvor
polusklopljenih ili poluraširenih krila što ga ovih dana gledam na Gradskom tornju
učinio mi se kao kakva-takva prilika za promjenu, nazovimo to tako, pernate
paradigme u mom životu. Prikovan poput punjene metalne ptičurine opaka pogleda za
kupolu tornja, nema mogućnost odletjeti na moj zamah rukom. Kako sam se u svom
očekivanju prevario! Mahao ne mahao, ta gigantska ptičica iz dana u dan nepokolebljivo
drži visinsku udaljenost od tridesetak metara među nama dvojicom. Ljubav na
daljinu? To nekako nije moj forte.
Još mi se nešto u toj
toranjsko-pernatoj sagi učinilo problematičnim. Sjećate li se reklamnog slogana
za posljednje, sada već trideseto filmsko uprizorenje priče o probuđenom golemom
prapovijesnom čudovištu imenom Godzilla, pristiglom u naše glave iz japanske
noćne more? Slogan je bio za tu priču uistinu pogođen i tvrdio je: „Veličina je
bitna“. Na stranu sve duhovitosti (i „duhovitosti“) vezane uz specifično muške
interpretacije slogana, orao na Gradskom tornju učinio mi se na neki način
sličan Godzilli: unatoč svoj lakoći aluminijske slitine od koje je napravljen, težina
mu se mjeri u stotinama kilograma, rasponi su mu gore-dolje i lijevo-desno u
metrima, a bome je i lijep kao da je stigao u naše živote krećući iz iste japanske
grozomorne obitelji.
Rekoh vam, ptice i ja
nikako na zelenu granu.
Ima li nade za promjenu
smjera? Zbunjeno sam se ovih dana našao u situaciji da priznam, i to nikomu
drugom do samom sebi – ima. Kriva je ona. Što vam ženski rod može u životu
prirediti, to, mislim…
Bila je večernja ura. Pita
od sira, ta nova majstorija njenih ruku, toplo je mirisala na izlasku iz
pećnice, dijelom se već i polako udomaćivala na našim tanjurima, kada je na
stol preda me stavila četvrtastu žućkastobijelu kutijicu i rekla: „O tomu sam
ti pričala“. Kutijica je kratko pružala otpor otvaranju, sve dok negdje unutra
skriven zubac nije tiho rekao „klik!“ i predao se, a unutrašnjost mi ponudila
oku prizor sa zlatnim nakitom ušuškanim na postelji od vate.
On je ponjušio zrak,
lagano se podigao iz horizontale i obje svoje glave usmjerio prema istom cilju,
mirisnoj sirnici na mom tanjuru. Nisam rekao: „Nećeš, razbojniče!“ poput
glasovitoga hrvatskog sportskog intelektualca. Zapanjen sam stao, matoševski,
sred prizora krasnog, spreman da mu predam tu željenu žrtvu.
Orao je pak mislio
drukčije. Zamah-dva krilima i sletio je na moj dlan, a ja konstatirah kako među
nama dvojicom – začudo – nikakve tenzije nema u zraku. Pogledavali smo se
ljubopitljivo, on valjda u želji da vidi tu čudnu kreaturu čija mu je ruka neočekivano
otvorila krov nad glavom, a ja ugodno zatečen činjenicom da ipak postoji ptičji
stvor koji nema namjeru odlepršati od mene. Štoviše, činim mu se, ako ne baš premijum-društvom,
a ono barem društvom s kojim bi se nešto dalo suradnički dogovoriti. Što, nije
bitno, uvijek se možemo dogovoriti za dogovor oko dogovora, znate već kako to
ide za početak, ta umne glave nađu lako zajedničku pozitivnu žicu.
Oblik mu?
Sloboda na kojoj se
našao iznenadnim letom iz kutijice bila je donekle uvjetna. Orao se u mojoj
ruci presijavao zlaćanim tonovima, bome i vratni lančić kojim je bio spojen jednakom takvom alkicom.
Pogled na nakit nije ostavljao mjesta dvojbi: orlovski privjesak iz obiteljske
škrinje s blagom bio je mala stilizirana repeticija onog istog ptičjeg lika što
strogo promatra svijet s vrha Gradskog tornja, umišljajući si valjda uobraženo
kako je u gradu jedan jedini. A sada sam se u to opet uvjerio, nije. I ne
mislim pritom na orlove što se u obliku terakotnih priljepaka reljefno kočopere
s fasade Zajčeva HNK-a, palače Modello, tržničnih paviljona i sličnih mjesta,
njih ne računam. Simpatični su, ali ni izbliza toliko dojmljivi poput toranjske
skulpture i privjeska na mom dlanu.
Zlatno orao imao je gotovo
u cijelosti raširena krila. Da sve bude prema riječkoinsignijskim očekivanjima,
obje su mu glave bile usmjerene u jednu stranu, nad njim je stajala habsburška
kruna, a pod njegovim kandžama lučno se izvijala traka s geslom Indeficenter.
Naravno, bez pitanja o
porijeklu privjeska nije moglo proći. „Pripadao je mome ocu“, rekla je vlasnica
orla zlatokrilog. „Prema sve tanjim obiteljskim sjećanjima, on ga je sam dao
napraviti 1970-ih u jednoj riječkoj zlatarskoj radnji. Za izradu je žrtvovao
zlatni medaljon s likom sfinge što ga je vjerojatno donio s nekog od svojih mladenačkih
pomorskih putovanja, moguće iz Egipta. Uz
medaljon je bio emotivno vezan, sada je već teško znati razloge. Očito
mu je i privjesak s orlom mnogo značio, čim je za njegovu izradu ponudio baš
taj medaljon kao materijal. Tu se dogodila neka vrsta emotivnog transfera. Ono
malo sačuvane obiteljske memorije kaže kako je za izradu ponio u radnju nekakav
postojeći prikaz riječkog orla. On je kao simbol nedvojbeno živio u glavama i
osobnim arhivama poratnih Riječana i poslije skidanja skulpture s tornja.
Zlatarski majstor je nakon toga učinio svoje. Nažalost, oca više nema s nama da
ga pitamo za više informacija.“
Dalje nisam inzistirao.
Iskustvo mi je u takvim situacijama govorilo kako treba dati šansu
strpljivosti, fabula se vrlo često zna sama zakotrljati naprijed čim je ne
forsirate, nagrađujući slušateljsku vjernost.
Ona je zatim objesila
privjesak oko vrata, neka pred mojim očima zasja u punom svjetlu. Orao se, mangup,
ugnijezdio nešto niže, baš tamo gdje treba.
Koji dan potom, priča
je dobila dodatno poglavlje. Hm, poglavlje koje nije bogznašto razjasnilo,
dapače. Imalo je oblik još jedne male, intrigantne, a meni podjednako nepoznate
metalne delicije, dotad pohranjene u nekoj drugoj škrinji obiteljskog blaga.
Bio je to lik riječke ptice dvoglavice pretočen u nešto veću značku nalik brošu
ili igli za kravatu, trajno pričvršćenu za crvenu tkaninu u pozlaćenom drvenom
kvadratnom okviru. Sve je djelovalo poput predmeta izrađenog za posebnu
namjenu, možda kao mali poklon u specijalnim prigodama, moguće i kao jedan od
gradskih suvenira. Otkuda pak taj orao u obiteljskim rukama, kada se i zašto
našao – pitanja su s još manje odgovora od onog u vezi s porijeklom privjeska.
I to je isprva bilo očevo, tko li će ga sada više znati… Zavirivao sam u
predmet sa svih strana, kuckao ga prstom i udubio se u nevidljive pore
povećalom, no zaludu mi trud.
Ne priznajući samo tako
poraz, zavirih kući u knjige iz osobne biblioteke posvećene riječkoj baštini (Matejčić,
Lukežić, Glavočić, Dubrović itd.), ali je prebiranje stranicama uzduž i
poprijeko donijelo tek tužnu vijest kako iz njih ni glasa čuti nije o liku
dvoglavog orla kao polazištu za kovanje nakita, pa ni onog što bi se mogao dičiti
epitetom riječki. Orlovi-značke ostadoše podjednaka literaturna nepoznanica.
Internet se pokazao
nešto boljim izvorom. Prema informacijama s njega (https://picclick.it/Indeficienter-Rarissima-Stella-DOro-Di-Fiume-Originale-20-162308404468.html, zatim http://www.mymilitaria.it/liste_03/spilla_fiume.htm
i sličnim), Riječki orlovi u obliku značaka u jednom su trenutku povijesti bili
aktualni. Istina, napravljeno ih je vrlo malo, zbog čega su danas sačuvani
primjerci iznimno rijetki. Takve značke bile su iskovane nedugo poslije Prvoga
svjetskog rata, u povodu D’Annunzijeva ulaska u Rijeku 1919. godine. Jedna od
serija imala je oblik orla u priličnoj mjeri raširenih krila na vrhu ubodne
igle. Pod nogama mu je horizontalno položen natpis Indeficienter, a igla je urešena pridodanom platnenom trobojnom
riječkom zastavicom. Orao je jednoglav. Jednako su zanimljive, ako ne i
zanimljivije Riječke zlatne zvijezde (Stelle
D’oro di Fiume) izradjivane istim povodom 1920. godine. Reljef orla u
središtu je tih petokrakih zvijezda, obješenih o alkicu, kao medalja ili privjesak,
a pod pticom je očekivano geslo o nepresušnosti. U tom je slučaju klicalo na neiscrpnu
vjernost grada Italiji, o čemu svjedoči crveni grb dinastije Savoja ugraviran uz
orlovske noge.
Nećeš ti beskrajne
vjernosti koja se mijenja ovisno o trenutačno aktualnim dinastijama, pomislih promatrajući
nekoliko Riječkih zvijezdi, ali taj dio mojih misli jedna je ipak druga priča o
gradu. Nigdje na zvijezdama, bome ni na značkama, nema habsuburške krune, što mi
je dodatno potvrđivalo zaključke o čvrstoći gradske vjernosti. Jedna ili dvije
glave? Vrlo kratko vrijeme po D’Annunzijevu ulasku u grad, što će reći u
radoblju od rujna do studenog 1919. godine, proizvodile su se zvijezde s
dvoglavim orlovima, okrenutom u jednu stranu, dakle habsburškim. To je trajalo
dok netko od novih gradskih vladara nije dokučio kako takav orao nije ono što
se od njega traži u novim vremenima, što je odvelo priču put ptice
jednoglavice.
Vrijedno je zabilježiti
i postojanje medalje Ronchi, napravljene početkom 1920-ih u spomen na
crnokošuljaški marš na Rijeku, odnosno posvećen njenim „osloboditeljima“.
Naličje medalje uključuje plitki reljef orla, ali se ne bi moglo kazati kako je
on riječki, prije nalikuje orlu korištenom kao znak bojnih legija u doba
Rimskog Carstva.
Je li zlatni privjesak za
lančić što sam ga držao u rukama nastao na tragu D’Annunzijevih Riječkih
zlatnih zvijezda? Ne bi se reklo – one nemaju habsburšku krunu, a on pak nema grb
savojske dinastije. Je li mu za predložak poslužila uokvirena metalna značka s
likom orla sačuvana u istim obiteljskim rukama (i to, lako moguće, čak tamo
negdje od 1906., kada se dvoglavi orao prvi put pojavio na vrhu Gradskog tornja,
što bi značilo da je značka dokaz nama nepoznate proizvodnje otprije stotinjak
godina, a to bi joj dalo posebnu muzeološku i svaku drugu vrijednost)? Takva
upotreba značke je moguća, što bi sugerirala tvrdnja o očevu odlasku u
zlatarsku radnju s nekakvim prikazom orla, koji je trebao poslužiti kao polazni
model za izradu privjeska. Interpretacija privjeska koja bi se oslanjala o
takav scenarij unosi u priču o njemu dozu tajanstvenosti, pomalo i
dramatičnosti, s obzirom da sadrži element u socijalističko vrijeme ne pretjerano
omiljenog svjedočanstva o nekim prethodnim, carsko-dinastijskim vremenima i
državama.
Ali, takvo tumačenje ujedno
uključuje ozbiljnu slabost: veliki duboki obojeni cementni reljef Riječkog orla
s habsburškom krunom lijepo se mogao vidjeti na samom Gradskom tornju, ispod kruga
s brojčanikom. Na tomu se mjestu pred očima Riječana nalazi sve od davne 1890.
godine, što znači kako ga je u svakodnevnom hodu Korzom mogao 1970-ih vidjeti i
naručitelj izrade privjeska. Manjkala mu je samo traka s geslom Indificienter, ali nju u izradi privjeska
doista nije teško pridodati. Kao ni jednu od dviju glava što su je 1919. otukli
D’Annunzijevi arditi, a bit će rekonstruirana početkom 1980-ih. Dapače, orao s
privjeska prostornim odnosima više podsjeća na kolegu s tornja nego na onoga sa
značke.
I, zaključno, gdje sam
stigao nakon ovo malo prikupljenih podataka, više zapravo motivskih poveznica i
pretpostavki?
Zlatni orao iz njezine
škrinjice sada je povratnik u svoje malo četvrtasto gnijezdo s vatom, ponovo
zatočenik, a tamo mu je biti dok se to njoj bude htjelo. Ja tu ne mogu ništa, jadni
utamničeni stvore, muška solidarnost ne pomaže. Uostalom, moje iznenadno
otpoljavanje odnosa s pticama, dinastijskim i bilo kojim drugim, ima neke
granice, nije ni meni preko noći srljati u avanture za koje ne mogu ni
naslutiti kako bi mogle završiti.
Što će biti s orlom u
danima koji slijede, onim zlatnim što bi da carski blista ispod njenog vrata i
onim drugim što se smješka kada u njemu vide značku-darak, hoće li ih kakav
promoćurni zlatar iskoristiti da lansira na tržište novi / stari riječki
suvenir, nemojte mene pitati. Dok sam ovo pisao, najnovija mi se kulinarska
čarolija njenih ruku već počela na stolu ozbiljno hladiti, hrskave i mirisne
pohane tikvice, a to si uman slagač slova ekranom ne bi smio dopustiti, pa
odgovor žurno prepuštam tebi, poštovani čitatelju.
Podijeli na društvenim mrežama