Mario i Giuseppe, život je film

Život kao dosada?
Kakve li privilegije, u njoj jučer nisu mogli svi uživati, ima ih ne baš malo
koji ne mogu niti danas. Da život zna biti potpuna suprotnost od toga, ovih
dana me podsjetila jedna štura, siva spomen-ploča, kakvih već ima na pojedinim
gradskom točkama, ali ih – zbog nas zarobljenih svakodnevnim mislima i njih
utopljenih u podjednako sivilo zidova na kojima su postavljeni – ne
primjećujemo. Jedna od njih je u Baračevoj ulici, na zidu što dijeli
rafinerijski pogon od prometnice, na korak od Energa, što će reći na mjestu
gdje malo tko prođe, još manje zastane.

A ipak, onaj
tko to učini barem jednu večer neće trebati platiti ulaznicu za  kinodvoranu, kamena ploča postat će pred
njegovim očima moćno filmsko platno. Priča s njega odmotava se poput trake na kalemu,
uzbudljiva, bome i poučna. Što je ubilježeno na ploči? Ona nudi kratak
dvojezičan, hrvatsko-talijanski zapis, koji ovdje prenosim u hrvatskoj verziji:
“Borcima za bratstvo i jedinstvo Hrvata i
Talijana za slobodu, procvat i veliku budućnost našega grada u FNRJ / Gennari
Mario / rođen u Rijeci 1917. godine, Talijan, član gradskog komiteta KPH Rijeka
/ Duella Giuseppe / Rođen u Rijeci 1918. godine, Talijan, član KPH / koji su
časno pali na ovome mjestu oktobra 1944. godine u napadu na grupu fašista / Partijska
organizacija grada Rijeke”.

Ostavimo
li po strani s vremenom sve egzotičniju socijalističku retoriku (bratstvo i jedinstvo, velika budućnost, partijska organizacija i slično), ploča je izvanredan podsjetnik na
filmski režiranu ratnu akciju, kakve se gledateljski guta u kinodvoranama širom
Zemljine kugle. S tom razlikom kako u ovom slučaju nije riječ o scenarističkoj
izmišljotini već o stvarnim likovima koji su stavili glave u torbu. Točnije, o
članovima prvih omladinskih antifašističkih grupa u okupiranoj Rijeci,
formiranih početkom 1944. godine, koje su izvodile borbene akcije protiv
Wehrmachtovih i njemu sklonih vojnih snaga, u kojima se kockalo vlastitim
životom. Pa kad je već tlo, red je znati i za
neka imena. U tim su se akcijama posebno isticali mladi Riječani: Ottavio
Valich, Giuseppe Duella, Mario Gennari, Nicolò
Pitacco, Rino Legan, Lodi Blažević, Dario Brajdičić, Renato Udovich, Edoardo
Aresi, Luciano Belina i ostali.

Ploča govori o tom vremenu spominjući
dvojicu napadača na
grupu fašista. Cjelovitija informacija kaže kako su u akciji bila četvorica.
Upitna dvojica, Edoardo Aresi i Nicolò Pitacco, na vlastitu sreću nisu nikad
pročitali svoja imena na ploči, zahvaljujući čemu je u poraću zabilježen
podatak kako je na tomu mjestu napadnut zloglasni potporučnik Giuseppe Calaina,
predvodnik fašista preostalih nakon kapitulacije Italije u susjednom naftaškom
pogonu, s petoricom njegovih ljudi. Povod za napad? Crnokošuljaši su nasilno
mobilizirali Riječane da bi popunili okupatorske vojne redove, a četvorka je
dobila zadatak oteti nekoliko novomobiliziranih koji su htjeli otići u
partizanske antifašističke jedinice, plus jednoga “običnog” dezertera. Otmica
je zapravo bila jedini način da se ne kompromitiraju obitelji mladića koji nisu
htjeli završiti u neprijateljskoj vojsci.

Elementi
zapleta sljedeći su: napadači u trenutku okršaja, 1. prosinca oko 18 sati,
dolaze do prekasnog saznanja o curenju informacija, fašisti pucaju, druga
strana odgovara, prvim hicima padaju Duella i jedan fašist (neki Kalanj),
Gennari je ranjen u želudac, Aresijev i Pitaccov bijeg prema padinama Turnića.
Dio priče je i pomagačica pokreta otpora, djevojka Laura Bradičić, koja je,
prema dogovoru, neposredno pred napad napustila mjesto događaja, nakon što je
dala znak o približavanju fašista lokaciji. Gennari dan potom umire u bolnici,
nakon što pljuje u lice neprijateljskom pukovniku koji ga pokušava prisiliti da
oda tražene informacije, a ovaj ga šamara.

Zanimljiv
je podatak kako je Aresi prethodno bio mobilizirani pripadnik fašističkih
vojnih snaga, stigavši s njima 1940. u Rijeku, ali se zatim prebacio na drugu
ratnu stranu, postavši provjeren antifašistički borac. U poraću će se čak
zaposliti u (bivšoj Calaininoj) Rafineriji, gdje ga se po završetku radnog
vijeka, s dijalektalno obojenim nadimkom Vecio
(Stari), moglo naći na mjestu predsjednika njezina Kluba umirovljenika (tu je
dužnost obavljao čak dva desetljeća, od 1975. do 1995., kada je otišao tamo
gdje svi moraju). Štura kamena ploča uz takve informacije postaje kinematografsko
platno na kojemu današnji gledatelj može odgledati doista napet ratni film.

Dakako,
posjetitelju ulice taj film valja garnirati podacima o tradicionalno mješovitom
nacionalnom sastavu toga dijela Hrvatske, o talijanskoj sastavnici Rijeke kao
bitnoj sastavnici gradskog identiteta, o hrvatskom i talijanskom antifašizmu
kao svijetloj točki na zemljovidu nekadašnje nacificirane Europe…

Primjeti
li tkogod nepodudaranje trenutka događaja što ga bilježi spomen-ploča
(listopad) i neki drugi izvori, poput Giacoma Scottija i Luciana Giuricina koji u
knjizi Crvena zvijezda na kapi nam sja spominju 1.
prosinca 1944. kao datum događaja, to
je manje važan detalj. Prepustimo ga istraživačima gradske povijesti, nije
isključeno kako je možda još uvijek moguće pronaći izvore koji bi pomogli
utvrđivanju točnog datuma događaja.

Život vam je kolotečina? Budite sretni što niste akteri
uzbudljivih filmova koji nam se nude za gledanje s kamenih videoteka
postavljenih na zidovima riječkih ulica.