Moć gitare: Intervju s Damirom Halilićem Halom

Hala
poznajem preko trideset godina, dolazimo iz istog govornog područja
(kastafskog), a pred isti broj godina našao sam se pred velikim izazovom kad me
upravo Hal predložio da ga zamijenim na njegovom mjestu instrumentalista u
grupi En Face. Nakon što sam pažljivo razmotrio mogućnosti, sa strahom sam
prihvatio ulogu. Hal mi je održao nekoliko lekcija i – hop!, priključio sam se
sastavu. A Hal je nakon toga, ha, pa puno radio, ali prepuštam njemu riječ…

VS: Hal, jel voliš Odiseju
2001?

DH: Ne volim SF.

VS: Je li tvoj prvi angažman
bio upravo s En Faceom i koliko je to trajalo?

DH: Bila je to kratka epizoda,
a budući da smo studirali na istom faksu, pridružio sam se bendu više na nekoj
prijateljskoj osnovi. Još u osnovnoj školi svirao sam po raznim bendovima tako
da je En Face došao nakon gotovo desetogodišnjeg bavljenja gitarom uključujući
to sviranje u bendovima, učenje klasične gitare u muzičkoj školi, nastupanje na
raznim matinejama, priredbama i slično…

VS: Oduvijek se činilo da si
individualac, no svejedno si prihvaćao pozive da se pridružiš i nekim novim
ljudima. Public je jedan od tih projekata u kojima si sudjelovao. Kako se tamo
stvaralo? Jesi li zadovoljan kako se bend razvijao i smatraš li da je ostavio traga na toj art sceni?

DH: Public je bio zanimljiv
spoj ljudi iz kazališta i glazbenika. Bend smo osnovali ja i Dalibor Laginja, a
pridružili su nam se Raoul Varljen i Igor Karlić. Kasnije je došao Galliano
Pahor, a kroz bend su prošli još neki ljudi uključujući, primjerice, i Alena
Liverića. Dalibor se u to vrijeme družio s Janijem i drugima iz Laibacha, kao i
članovima Irwina i Scipiona, koji su bili temelj Neue Slowenische kunsta. Bilo
je to vrijeme raspada Jugoslavije, Mladine i raznih previranja tako da je
napetost u zraku stvarala plodno tlo za „angažiranu umjetnost“. Tada sam bio
okružen ljudima iz svih grana umjetnosti koji su bili stariji od mene i, u
najvećem broju slučajeva, u svom stvaralačkom zenitu pa mi je to razdoblje bilo
jako zanimljivo što se je reflektiralo i na glazbu Publica koja je bila zaista
jako alternativna. Bilo je tu i par, ‘ajmo reći, standardnih ili „uobičajenih„
pjesama koje su se zavrtjele na radiju, ali više od 80% glazbe Publica
alternativno je i za one koji misle da se bave alternativnom glazbom. Nažalost,
rat i olovna vremena koja su uslijedila nisu pogodovali razvoju ove priče pa,
iako Public ima dosta snimljenog materijala, ta glazba nikada nije objavljena. Public
je i na nastupima bio drugačiji. Koristili smo kostime iz kazališta. Raoul je
radio s plastikom pa je napravio nekakve fluorescentne niti kojima smo
ukrašavali pozornicu. Dalibor je vodio računa o likovnoj komponenti…

VS: Devedesete su te držale u
Rijeci? Ili si imao i novih suradnji?

DH: Devedesete su bile teške
godine zbog pada standarda uzrokovanog ratom pa je trebalo nekako preživjeti, a
kako mi nije padalo na pamet da idem kao inženjer raditi u neke firme koje su
se kasnije i tako sve poraspadale, završio sam na gaži ovdje i u inozemstvu. U
pauzama sam snimao za druge izvođače i odsvirao puno gitara za razne albume,
demo-snimke. Naravno, svo vrijeme ja sam radio svoje stvari. Taj proces
komponiranja vlastite glazbe se nikada nije prekinuo, ali čisto sumnjam da bi
mi devedesetih netko objavio album kompozicija za gitaru. Neke kompozicije iz
najranijeg perioda objavljene su tek nedavno. Tako npr. na posljednjem albumu
se nalaze i dvije stvari koje su nastale kad sam imao 13 godina. Jedna od njih
se zove Tarrega po španjolskom kompozitoru i gitaristu Franciscu Tarregi jer
kad sam profesoru u muzičkoj školi odsvirao tu stvar, uočio je da je
inspirirana Tarreginom glazbom koju sam jako volio. Te skladbe su zapisane u
formi notnog zapisa za klasičnu gitaru i neke će se pojaviti u knjizi koja bi
trebala biti objavljena na jesen.

VS: U ovom stoljeću konačno si
pronašao svoj mir tako što si se u potpunosti posvetio samostalnom radu.

DH: Kao što sam već napomenuo,
svoj mir sam našao davno prije samo što u tom periodu nisam imao objavljenih
materijala. Od kad znam da sam uzeo gitaru u ruke, pokušavao sam nešto kreirati
i to je konstanta koja se provlači kroz sve faze do danas. Čak i danas većina
ljudi samo površno poznaje to šta radim. Više-manje moj rad se povezuje s
gitarom zanemarujući pri tome detalje i činjenice koje znatiželjnika mogu
odvesti u raznim smjerovima. Nerijetko se nađem kao gost na nekom radiju i
skužim da iako im je izdavač dostavio moj album, oni uopće nisu slušali npr.
drugi CD s posljednjeg albuma „50“ pretpostavljajući da se radi o istoj
„kompliciranoj“ instrumentalnoj glazbi kao i na prvom disku, a kad tamo, eto ti
pop rock stvari, jazz standarda, zanimljivih gostiju itd. Pa upravo su moje
stvari iz te domene dospjele na ljestvice u inozemstvu pri čemu ne mislim na
„Speak To Me“ koja se uglavnom vrtjela ovdje. Čak što više, ne vjerujem da ih
ima puno kojima je uspjelo ući na playliste i ljestvice radio postaja tipa
Radio Kopenhagen, Radio Brisbane u Australiji ili Radio Alabama u SAD-u. To znači
da postoji konkretan rezultat na tom polju, ali kako ljudi većinom
funkcioniraju kao fah-idioti, stave te u neku kategoriju i zanemare bitne
detalje. Na kraju krajeva, taj iskorak prema inozemstvu u domeni rock glazbe
otvorio mi je put k snimanju narednih albuma vani. Stvar je u tome što sam kao
glazbenik „s punim ušima glazbe“ od samih početaka bavljenja glazbom imao
potrebu stvarati, ali „zvijezde se nisu uvijek  poklapale“ pa se na rezultat u smislu
objavljenih materijala čekalo. Čak i ovo šta je objavljeno je nedovoljno
poznato pa tako, ako se ograničimo na taj svijet gitare i tzv. gitarističke
glazbe, ja imam na primjer čitav niz kompozicija za 12 žičanu gitaru koje su i
estetski i tehnički gledano prilično „pomaknute“ u odnosu na ono što je poznato
u toj domeni. Dovoljno je utipkati u pretraživač npr. Hal 12 String Special i
bit će jasno o čemu govorim. Tu dolazi do izražaja zanimljiva povijest ovog
instrumenta vezana za blues nasljeđe i talijansko-meksičku tradiciju gradnje
instrumenata. To je cijeli jedan mikrosvijet nastao baveći se gitarom od malih
nogu i samo o tom segmentu bi mogli razglabati do u nedogled. To su teme kojih
se eventualno dohvatimo na nekim glazbenim radionicama, a priča je interesantna
za svakog istinskog zaljubljenika u glazbu jer timeline ide od prijelaza
stoljeća preko razvoja američke glazbe s naglaskom na blues, ragtime i jazz do
suvremenih rock izvođača poput Rolling Stonesa ili Ry Coodera. Nakon više od 40
godina bavljenja takvim stvarima, kako bih ja to trebao objasniti nekom
uredniku koji je pred petnaestak godina kupio svoj prvi CD? Naravno, ne brine
me to što je percepcija većine o mom radu najčešće ultra-skučena i pokriva samo
mali dio jer na nastupima i radionicama uvijek ima dovoljno onih koje zanima
više od površinskog nivoa koji nude mediji kod nas. U svakom slučaju puno bi se
tu zanimljivih područja moglo otvoriti. Mene zanima sve vezano uz glazbu. Imam
gomilu knjiga i časopisa koje sam „ispeglao“ od korica do korica i uvijek mi je
zanimljivo pričati o toj tematici; improvizirajuća glazba, stara glazba, R’N’R,
blues, jazz, gitare, glazbena industrija, programska glazba, nastupi,
tehnologija.. sve me zanima i oduvijek mi je bilo interesantno razglabati o
takvim temama.  

VS: Prije negoli si ti počeo
objavljivati albume, praksa naših izdavača je bila, prečesto, NE tiskati
instrumentalne materijale. Ti si promijenio tu restriktivnu normu!

DH: Riječ je o ekonomiji, a
nipošto o ljubavi s izdavačima. Ja godišnje imam između 40 i 70-ak nastupa i stvar
je u tome što ta publika kupuje CD-e tako da dolazimo do paradoksa hrvatske
diskografije da izvođač koji spada u, uvjetno rečeno, nekakvu
ultra-nekomercijalnu kategoriju prodaje više nego većina izvođača iz
komercijalne kategorije koji zauzimaju većinu medijskog prostora. Kada je riječ
o dužim turnejama tu se zna prodati i do 200 albuma što je dobro i za izdavača
i za mene. Ja izdavaču platim za prodanu količinu albuma pa im tako roba ne
stoji na skladištu, a za mene je to ne samo dodatak na honorar nego mi upravo
ta stavka omogućava ići na ruku zahtjevu promotera i agenata da se koncerti
zakazani za „neatraktivne“dane u tjednu kao npr. ponedjeljak, utorak ili
srijeda odrade za niže honorare. To snižavanje nekakve tržišne cijene
kompenzira se upravo prodajom CD-a. Na kraju balade – svi sretni.

VS: Svojom tehnikom sviranja
ti naprosto ne propuštaš niti jedan stil – od klasičnih epizoda do countryja,
rocka, pa i popa. Čini se kao da je tvoj nadimak Hal sinonim za potragom prema
istomišljenicima širom svijeta, svojevrsno hodočašće ka zajednici koja nije
određena geografski!

DH: Ja sam prvenstveno
zaljubljenik u glazbu koji je dobar dio djetinjstva i odrastanja proveo slušajući
raznorodnu glazbu. Sate sam provodio slušajući ploče koje sam kupovao u
nekadašnjem Jugotonu (današnji dućan Croatia Recordsa), zatim u Trstu, ali
dosta ploča mi je donio tata koji je tada poslovno puno putovao. Jedan od
njegovih najbližih prijatelja bio je pretplaćen na Downbeat  Magazine koji bi mi davao kad ga je pročitao
tako da sam u jednom broju našao članak o 100 esencijalnih jazz izdanja koje
sam, naravno, tijekom narednih godina gotovo sve nabavio. Kako sam učio
klasičnu gitaru logično je bilo da pokupujem sva izdanja klasične gitare u
bivšem Jugotonu, a kasnije se to proširilo na gomilu ploča s glazbom iz raznih
razdoblja; renesanse, baroka, romantike, moderne itd. Istovremeno mi se
kolekcija LP-a punila s Zeppelinima, Floydima, Purpleom, ELP, Jethro Tullom,
Stonesima i Beatlesima, a iz inozemstva su mi stizali kod nas tad još
neobjavljeni Clash, Stranglersi, Sham 69 itd. Danas mi je interesantno kako sam
sasvim slučajno najprije pokupovao najbolja izdanja pa npr. prve Deep Purple
ploče u mojoj kolekciji bile su Machine Head i In Rock, prvi Pink Floyd albumi
bili su mi Dark Side of The Moon i Wish You Were Here, prvi Zeppelini bili su
prva četiri albuma, prve Jethro Tull ploče 
bile su Thick As a Brick i Aqualung, Queen s A Night In The Opera, Stonesi
i Beatlesi su „ušli“ s kompilacijama The Rolled Gold i Rock’n’Roll Music itd.
Uglavnom, brdo dobre glazbe. Slušajući toliko zanimljive i raznorodne glazbe
rezultiralo je otvorenošću ka svakoj glazbi, svim stilovima i formama u
vlastitom kreativnom svemiru. Paralelno sa svom tom glazbom zanimala me je i
gitara odnosno gitaristička glazba. Prijatelji mojih roditelja donijeli su mi
iz Španjolske ploče Paca De Lucie koje još nisu kod nas bile objavljene – to je
bilo fantastično! Naravno, Hendrix, Clapton, Page, Blackmore i  Gilmour bili su mi „električni“ idoli. Onda
je došla „Joe Pass  & Jimm Hall“
faza. Pa onda ECM izdanja. Dan danas imam većinu tih ploča. Koliko god se neki
čude toj „neprirodnoj“ širini toliko je meni čudno kako većina ostane zatvorena
u nekim granicama koje si samo odrede bez imalo volje za otkrivanjem nekih
novih svijetova i proširivanjem horizonta. Nisam slučajno odabrao citat
Charlesa Bukowskog koji otvara moju nadolazeću knjigu „Atlantis“: You laugh at
me because I’m different, I laugh at you because you’re all the same. Takav
pristup ima i drugu stranu medalje koja otežava izdavačima promociju vaše
glazbe jer su ljudi naučeni određenim kategorizacijama i čim nešto ispada iz
okvira dolazi do problema. Moja zajednica sigurno nije određena
geografski. Na kraju krajeva, živimo u vremenu u kojem nam suvremena
tehnologija omogućava komunikaciju s cijelim svijetom pa nije čudno da nađete
puno više zajedničkog s nekim s druge strane planete nego sa susjedom. Ja
svakodnevno komuniciram s prijateljima i znancima iz raznih zemalja, ali
poslovno imam puno kontakata. Ne sjećam se da sam ikada imao bilo kakav problem
s bilo kim bez obzira na jezik, geografiju…

VS: Dobitnik si hrpe uglednih
nagrada, od diskografskih do strukovnih. U kojoj mjeri ti one mijenjaju
život?

DH: Ne znam da li si
primijetio da se nikada nisam pojavio na preuzimanju nagrada što dovoljno
govori o tome šta mislim prvenstveno o kriterijima dodjele nagrada. Međutim,
nastupao sam na takvim eventima i uvijek se odazvao pozivu za nastup. To je
nešto drugo – na taj način se mogu promovirati i tako moja glazba može doći do
više ljudi pa sam nastupaju već pred desetak godina u revijalnom dijelu Porina
ili u programu dodjele Statusa. Što se tiče tih kriterija primijetio sam da
nitko u stvari nema stvarne volje da se tu naprave neki pozitivni pomaci
posebno što za to nisu potrebna nekakva sredstva nego je sve čisto stvar
organizacije. Uzmimo kao primjer Porin. Glasačko tijelo dobije libar s
kategorijama i onda to ispune. Međutim, u toj knjižici je na primjer među
prvima kategorija „Album godine“ ili „Pjesma godine“, na listi od stotinjak
predloženih ja sam čuo možda svega par pjesama i preslušao svega par albuma.
Kad sam o tome razgovarao s kolegama nitko od njih nije preslušao ni manji dio
tih prijedloga nego glasaju za ono što znaju ili još češće za svoje prijatelje
i kolege. Ja jednostavno ne želim glasati na takav način i čak i da sam
preslušao 99 albuma od predloženih 100 prema onom jednom nije fer da ga se na
takav način izbacuje iz igre. Kako to riješiti? Po meni jednostavno – izdavači
mogu dati link svim glasačima koji onda preslušaju sve materijale i imaš kud i
kamo realniju sliku. Mene zaista zanimaju sva nova izdanja i tko god mi donese
bilo kakav materijal uvijek ga preslušam tako da bi i u slučaju Porina volio
imati kvalitetniji pregled scene. Sljedeći slučaj je s nagradom Status. Opet
ista priča. Ljudi nemaju uvid u to što drugi rade pa glasaju ili za kolege,
prijatelje ili za onaj mali dio kolača koji im je poznat. Posljedica takvih
kriterija je što takve nagrade onda nemaju težinu koju bi trebale imati.
Dobitnicima Grammyja ili Brit Awardsa po defaultu slijedi ogroman broj nastupa
kao posljedica dobivanja tih nagrada dok, kad dobijete Porin ili Status,
ostajete na istom ili bar ja ne znam da se nekome radikalno promijenio broj
nastupa kad su dobili te nagrade. Ja sam dobio nagradu Status, ali zanimljivo
je da sam u zadnjih par godina imao solističke koncerte i snimanja između
ostalog u Berlinu, Rimu, Londonu, Pragu, Varšavi, Nashvilleu, Budimpešti, Novom
Sadu, Ljubljani,  Rehmsu, Lilleu, Luganu,
Frankfurtu, Milanu i u više od sto i pedeset drugih gardova po svijetu. Ukupno
sam snimio 6 albuma koji služe kao platforma za sve te nastupe, a sami nastupi
koji idu pod nazivom „Moć gitare“ ocijenjeni su kao inovativni i originalni.
Albumi su snimani u prestižnim studijima pod „dirigentskom palicom“ iskusnih i
priznatih producenata. Najnovije izdanje, knjiga s autorskim kompozicijama,
nadilazi standarde najprestižnijih svjetskih izdavača i velike su šanse da će
to izdanje osvanuti i na etiketi jednog od 2 najveća američka izdavača što
ovisi o dealu s hrvatskim izdavačem. Možemo tako u nedogled nabrajati i dodati
još nešto – mandolinu koja je na mojim albumima prisutna od početka i svirana
je na način koji sigurno nećete naći u nekom drugom primjeru u Hrvatskoj. Da li
je to itko primijetio? Sve navedeno govori u prilog činjenici da bi se
kriterije vezane uz domaće nagrade trebalo postaviti na način da korespondiraju
sa stvarnosti i budu odraz nečijeg rada, a ne event na kojem ćemo promovirati
svog pajdota zato jer je on OK lik i svira lijepo. Zanimljivo je da su moji
agenti izvukli vijest o nagradama i to napisali u mojim promo materijalima pa
barem neka korist od njih jer kod bookinga kad kontaktiraju promotere vani tamo
piše da sam dobitnik najprestižnije hrvatske diskografske nagrade pa onda to
valjda i strancu zvuči puno veće nego šta stvarno je. Inače, nagrade su OK i
mislim da je važno da uspostavimo poštenije kriterije jer glazbenicima služe
kao poticaj za rad. Trebalo bi samo malo poraditi na ovim pitanjima i vjerujem
da bi sve bilo puno bolje.

VS: Vučeš vrlo hrabre poteze
za karijeru – odlaziš u inozemstvo snimati albume s iznimno cijenjenim
muzičarima i producentima.

DH: Često puta me kolege
pitaju kako to funkcionira, a odgovor je jednostavno – većina kontakata je
uspostavljena na nastupima pa kako smo već petnaestak godina u điru nešto se je
i uspjelo realizirati. Najprije su profunkcionirale ove veze iz svijeta gitare,
a kasnije se to proširilo pa mi je gledano iz sadašnje perspektive drago da je
na primjer cover i unutrašnjost posljednjeg albuma „50“ radio Grammyjem
nagrađeni fotograf Alan Messer čije fotke krase preko 850 albuma uključujući
legendarni In Step Steviea Raya Vaughana, albume Johnnyja Casha, ali i čije su
fotke Stonesa, Beatlesa, Doorsa Purplea, Whoovaca i svih ostalih koji su obilježili
popularnu glazbu bile objavljivane u najvećim svjetskim magazinima. Sam album
je sniman u prestižnom berlinskom Teldex kompleksu studija gdje snimaju od
Berlinske filharmonije do Rammsteina. Prethodno, album „Mare Nostrum“, u
Londonu je producirao BJ Cole za kojeg Sting tvrdi da je najbolji na svijetu, a
kao glazbenik i producent je radio s dvjestotinjak imena tog kalibra: Elton
John, Mark Knopfler, Robert Plant, David Gilmour, Free, Tom Jones…Bio je tu i
tonski snimatelj Steve Honest koji je kao guitar tech bio angažiran kod
Ritchiea Blackmorea, Rya Coodera, Davea Stewarta, Mick Boxa iz Uriah Heep itd. Trostruki
album „Trilogy“ sniman je u Nashvilleu uz učešće dvadesetak izvrsnih
glazbenika. Zanimljiva je autorska suradnja s dobitnicom Grammyja i country
zvijezdom Suzy Bogguss. Tu su i gitarist John Jorgenson, nekadašnji vođa banda
Eltona Johna i session gitariste koji svira na preko 30 Grammyjem nagrađenih
albuma. Jim Horn svira sax na nekoliko stvari, a taj je svirao još Beatlesima i
Stonesima pa na dalje – dovoljno je upisati to ime u pretraživač i vidjeti da
je riječ o pravom session asu.  Drugi CD
na tom albumu realiziran je u Rimu , a producent i tonski snimatelj bili su
Lucrezio De Seta i Daniele Bazzani. U lijepom sjećanju mi je ostalo i snimanje
albuma „Ocean“ u Bologni. Produkciju potpisuje Franco Morone.

VS: Od svih tih suradnji koje
si ostvario tijekom duge karijere, ona s Meri Trošelj ti je posebno označila
jedan period. „Speak to me“ je postao radijski evergreen.

DH: Meri je i izvrstan
glazbenik i ima puno šire horizonte od bilo koje druge pjevačice u Hrvatskoj
koliko je meni poznato. To se odnosi na njeno suvereno vladanje solfeggiom,
izraženu kreativnu komponentu i velike glasovne mogućnosti. Naravno, postoji i
druga strana medalje koja se odnosi na njen „punkerski“ karakter koji ju je ,
po mojem mišljenu, stajao karijere. Ona je član Elvis Stanić Group-a što samo
po sebi govori o njenoj kvaliteti, ali Meri je prvenstveno kreativac i autor
svoje glazbe, svojih tekstova, slika, skulptura, haljina i svega čime se
izražava tako da gledano iz te perspektive nije se uspjela realizirati što je
šteta, ali nikada nije kasno. Što se tiče pjesme „Speak To Me“ interesantno je
da je na prvom albumu „Gemini“ snimljena hrvatska verzija ove pjesme koja je
prošla više-manje nezapaženo da bi se engleska verzija objavljena nekoliko
godina kasnije zavrtjela u radio programima. Onda je još Meri dobila „Porina“
za najbolju interpretaciju.

VS: No, osim ovih aktivnosti
po žičanim instrumentima, uključen si i u niz važnih organizacijskih programa –
od Hal’s All stars do Blues ‘konvencije’ koja se održava u Kastvu.

DH: E, toga se nastojim riješiti
al’ ne ide, hahaha. Nikad se nisam želio baviti organizacijom, to je došlo
nekako spontano, ali problem je što mi oduzima puno vremena. Sve je krenulo s
Hal’s All Star Guitar Festivalom  na
kojem je u deset izdanja Rijekom prodefilirala svjetska gitaristička elita
uglavnom u domeni akustične gitare. Kastav Blues Festival ove godine slavi
deset godina, a nastao je kao memorijalni festival posvećen afroameričkom
glazbeniku Philadelphia Jerryju Ricksu koji je posljednje godine života proveo
upravo u Kastvu. U početku nismo planirali festival nego samo koncert na kojemu
bi se okupili Jerryjevi prijatelji, ali kako je taj prvi event prošao uspješno
nastavilo se s petodnevnim festivalom koji traje do današnjih dana. Treći
festival gdje sam ja umjetnički ravnatelj je BIG Festival (Baška International
Guitar Festival) koji je pokrenut kao ljetno izdanje Hal’s All Star Guitar
Festivala, a ključna osoba za pokretanje bio je Deni Šesnić koji je do pretprošle
godine sa mnom uređivao program i obavio najveći posao u organizaciji
festivala. Nedavno smo pokrenuli jedan mali event u Kostreni – Kostrena Happy
Days na kojem nastupaju world music izvođači.

VS: Na svoje si festivale
dovlačio velika imena – od Tommyja Emanuela, Dominica Millera do Bernieja
Marsdena. I još dvadesetorici kojima sam izgubio tragove, haha… No, tko te se
posebno dojmio na način da bi mogao s njim se svakodnevno družiti i jammati?

DH: Prije sam naglasio da je
Rijekom samo tijekom Hal’s All Star Guitar Festivala prodefilirala svjetska
gitaristička elita. Živimo u svijetu interneta pa umjesto da ja pišem o njima
koga zanima može utipkati njihova imena i dobiti više informacija: Tommy
Emmanuel, Pierre Bensusan, Muriel Anderson, Jacques Stotzem, Preston Reed, Don
Ross, Antonio Forcione, Stochelo Rosenberg, Dominic Miller, Clive Carroll, Ian
Melrose, Peter Finger, Franco Morone, Bernie Marsden… Među njima ima zaista
sjajnih ljudi i ne kažem samo temeljem njihova gostovanja u Rijeci nego sam
većinu sretao na nastupima u inozemstvu. S nekima sam ostvario prijateljske
veze pa se znamo i posjećivati na raznim krajevima svijeta, a neki su samo
poznanici odnosno kolege s kojima se vidim na nastupima. 

VS: U dugogodišnjoj si
suradnji s Igorom Modrićem. Kako funkcionira vaša simbioza?

DH: Igor je kreativac i cijeli
život je u umjetnosti. Bio je član riječkih bendova, a posljednja dva
desetljeća bavi se video produkcijom. On je i koautor mojih live nastupa koji
idu pod nazivom „Moć gitare“. Riječ je o audio-vizualnim nastupima koji idu uz
potporu video projekcija, a audio i video komponenta su sinkronizirane – ja
pratim signal iz monitora čime se u većem dijelu programa ostvaruje sinkronizacija
zvuka i slike. U stvari, Igor je multipraktik jer kontrolira i audio na
nastupima. Sam kaže da bi svaku moju stvar vjerojatno već mogao i odsvirati
koliko ih je puta čuo na koncertima tako da je on i „master – tonac“  uz to šta vodi računa o videu. Igor trenutno
završava film o Philadelphija Jerryju Ricksu koji će se premijerno prikazati 7.
kolovoza u kastavskoj „Loži“. Puno očekujem od tog dokumentarca jer kad sam
pregledao samo dio prikupljenih materijala skužio sam da se radi o više nego
zanimljivim stvarima od kojih je moguće napraviti nešto posebno. Jerry je bio
zanimljiv i osebujan lik koji je prakticirao, uvjetno rečeno, nomadski
način  života pa je prokrstario čitav
svijet i imao interesantan život.

VS: Ako sam dobro shvatio, za
jesen pripremaš i posebno, novo izdanje, koje će sadržavati notne zapise, DVD s
lekcijama i još sto čuda! Pojasni nam o čemu je riječ, pliz!

DH: Na jesen izlazi prvi tom
knjige „Atlantis“. To je notno izdanje pisano u formi notnog zapisa za klasičnu
gitaru, ali sadrži i dva DVD-a s tri i pol sata video materijala od čega se
jedan dio odnosi na klasične glazbene video spotove gdje ja sviram skladbe iz
knjige, a ostatak su usporene snimke koje omogućavaju savladavanje tih skladbi
i onima koji ne čitaju note. Jedan prijatelj je predlagao naziv knjige „Druga
strana klasične gitare“ jer ima puno alternativnih detalja koji se pojavljuju.
To su na primjer elementi tehnika sviranja drugih, srodnih instrumenata kao što
su akustična ili električna gitara koji se pojavljuju u pojedinim kompozicijama
i svakako proširuju vidike učenicima i studentima klasične gitare. Ja sam
istovremeno počeo svirati i klasičnu i akustičnu i električnu gitaru pa mi je
svojevrsna fuzija stilova i tehnika sviranja prirodna stvar. Na primjer u
skladbi „Brela“ koja se temelji na hrvatskoj tradicijskoj glazbi koristi se
tremolo tehnika klasične gitare. Najpoznatija skladba u kojij se koristi ta
tehnika je „Sjećanje na Alhambru“ F. Tarrege, a kad sam kao klinac tu stvar
prvi puta čuo na ploči imao sam dojam da istovremeno sviraju gitara i
mandolina. Kasnije sam naučio tu tehniku, ali na prvoj snimci „Brela“ je odsvirana
na akustičnoj (steel string guitar), a ne na klasičnoj što je više nego
neobično. Na kraju je korišten i otvoreni štim karakterističan za blues – open
G da bi u finalnoj varijanti i to bilo izmijenjeno na open G5. Tako nekako
funkcionira ta fuzija i na velikom broju drugih stvari. Inače, ja sam kao
klinac počeo svirati gitaru i prije muzičke. Obično sam s tatom svirao na
čestim obiteljskim zabavama, a repertoar su bile uglavnom dalmatinske,
primorske i makedonske pjesme. Kako sam s vremenom napredovao, i to dosta brzo
jer sam znao i po 10 sati biti s gitarom, sljedeća faza je bila da skinem npr.
za Dalmaciju karakteristično pjevanje u tercama pa to sviram kao solo. U
međuvremenu prosviravao sam djela talijanskih, španjolskih i latinoameričkih
skladatelja za gitaru s naglaskom na recimo djela brazilskog skladatelja
Heitora Villa Lobosa koji je, između ostaloga, 
komponirao puno djela inspiriranih brazilskom tradicijskom glazbom.
Više-manje većina tih skladatelja imala je sličan dodir s tradicijskom glazbom
pa sam  ja svoja najranija iskustva u
kombinaciji s kasnijim tehničkim usavršavanjem kroz školu napisao brojne
skladbe kao što su „Mare Nostrum“, „Voda“, „Dalmatino“, „Brela“ itd. Bez one
epizode o sviranju na obiteljskim zabavama ne bi bilo ni „Mare Nostrum“ i
možete ići u sve škole odavde do Jupitera i natrag, ali iz brojnih biografija i
knjiga koje imam vidim dan bez nekog takvog „linka“ nije baš moguće ostvariti
takve pomake. Puno takvih detalja objašnjeno je i zapisano u knjizi. Ima tu i
neobičnih rješenja kao kad se kažiprst desne ruke koristi umjesto trzalice ili
se negdje javljaju elementi sviranja bendža koji su se koristili u tzv. Piedmont
blues stilu sviranja.

VS: Za čitatelje portala
otkrij nam svoje posljednje gitarističko otkriće iz svijeta!

DH: Nedavno sam čuo mladoga
Japanca čije ime je Satoshi Gogo koji ima zanimljivih kompozicija za solo
akustičnu gitaru. Zanimljiv je i flamenco gitarist Vincente Amigo koji nije
novo ime nego već etablirani „igrač“, ali baš nedavno sam ponovo preslušao
jedan njegov stariji album. Uglavnom, ja sam oduvijek bio fokusiran na glazbu
tako da me bilo kakva izvedbe ne može dojmiti ako iza toga ne stoji dobra
glazba. Jedan od najtiražnijih i najutjecajnijih gitarističkih live albuma
„Friday Night in San Francisco“ (Paco DeLucia, John McLaughlin & Al Di
Meola) iz 1981. godine za mene je neslušljivo masturbiranje dok albume Paca De
Lucie na kojima svira svoj flamenco tretiram kao najveću umjetnost. Isto je i s
albumima na kojima Paco svira Manuela de Fallu ili latinoameričku glazbu – vrh.
John McLaughlina slušam isključivo kao člana Mahavishnu Orchestra, Shakti ili
kroz albume Milesa Davisa na kojima je svirao. Šta bi ostalo od Jimija Hendrixa
da nije napisao onoliko fantastičnih stvari? Uzmimo za primjer Djanga
Reinhardta – što bi sva ta tehnika značila bez njegovog kompozitorskog talenta?
Slušanje gitare van konteksta dobre glazbe mi nema smisla. Pretpostavljam da tu
prestaje umjetnost i postaje sport. Sve te gitariste koje sam slušao slušao sam
prvenstveno radi dobre glazbe pa tek onda zbog gitare; Paco, Django, Jimi, EC, lackmore,
Joe Pass, Jim Hall, Scofield-Frisell-Methney… To se odnosi na popularnu i
jazz glazbu, dok kod ozbiljne glazbe tj. klasične gitare imamo interpretaciju u
prvom planu, a kako imam veliku kolekciju albuma s glazbom za klasičnu gitaru
letvica je visoko postavljena i nije me lako impresionirati iako suvremeni
školski program klasične gitare osigurava vrhunsku tehničku razinu. Ta tehnika
međutim biti će dovoljna da budete koncertni majstor, da radite u školi, ali
nikada neće nadoknaditi nenaslušanost tako da ako zaista niste zaljubljenik u
glazbu to će se na kraju osjetiti u izvedbi i po mojoj ocjeni – to su oni koji
„su promašili ceo fudbal“. 

*Foto: Igor Modrić