Hidroavioni Rijeku vesele i rastužuju

Ekipa
koja se prihvatila organiziranja putovanja hidroavionima s Adamićeva gata lipnja
2016. teško da se u poslu vodila pjesničkim mislima, ali ja si mogu dopustiti
tu slobodu. Čitateljski putnici kroz ovaj tekst nisu se baš ubili od plaćanja
putne karte, pa žalbe ne primam. S organizatorskom ekipom je drukčije, putnici
imaju pravo prigovora i u poslu valja biti hladne glave. Sve još uz teret podatka
kako hidroavioni nisu polijetali s riječkoga mora silnim godinama, zbog čega se
obnovu letova 2016. promatralo širom otvorenih očiju. Šteta što nije potrajalo,
ali to je priča koju ostavljam za drugu prigodu.

Koliko
dugo letova iz akvatorija riječke luke nije bilo?

Hm, sve
tamo od 1950-ih.Važan datum u onom poraću bio je 4. lipnja 1957. godine, kada
je iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu, nedaleko od
tamošnjeg brodogradilišta, uzletio s mora mali hidroplan Fizir kojim je pilotirao Vinko Kušička, što je upamćeno kao prvo
civilno polijetanje hidroaviona u socijalističkoj Jugoslaviji. Istina, na djelu
je bilo sportsko zrakoplovstvo, a ne putničko, ali ipak…

Bio je to prvi u nizu probnih
letova učinjenih zrakoplovom, i to, kako se tada voljelo naglašavati, domaćeg rješenja
i izrade. Letjelica je bila dvokrilna, drvene konstrukcije, s motorom Walter Mars čehoslovačkog porijekla i nosila
službenu oznaku 9002 YU CGO. Ta se suhoparna oznaka u razgovoru manje
koristila, prednost je dobio naziv što je spominjao zagrebačkog inženjera Rudolfa
Fizira, koji je potpisivao prijeratne avionske konstrukcije za Fabriku aeroplana i hidroplana Zmaj u
Zemunu. Na djelu je bio model zrakoplova koji se izrađivao u Zmaju tragom želje Komande mornarice da
dobije avion za potrebe Školske hidroeskadrile, zbog čega mu je izvorna oznaka
bila FN (Fizir nastavni). Pojavio se kao inačica starijeg i većeg modela Fizira, pa je nazivan i „malim Fizirom“.
Riječki hidroplan rođen je ljeta 1957. preinakom starijega školskog zrakoplova
iz 1945. godine, koji je u tom trenutku imao standardan, zemni stajni trap,
dakle s kotačima.

Zanimljivo je kako je
zrakoplov uzletio iz hidrojedriličarske baze Žurkovo – riječ je zapravo o
tamošnjem jedriličarskom klubu u čijem je hangaru Fizir smješten – koja je u tom trenutku bila mjesto u čijoj se
osobnoj iskaznici moglo pročitati svjetski ekskluzivna aktivnost zvana
hidrojedriličarstvo. Svijet je prije Drugog svjetskog rata znao za izgradnju i
let samo jedne hidrojedrilice, a primat je u prvom poraću u tomu preuzela
Jugoslavija, u čemu je nisu omeli ni francuski pokušaji hidrojedriličarstva.
Jugoslavija je u razdoblju od 1949. do 1951. izradila seriju od šest
hidrojedrilica nazvanih Jadran, što
upućuje na zaključak kako je Jadran
druga svjetska konstrukcija takve letjelice. Za njom je stigla hidrojedrilica Split.

Na moru Žurkova pojavile
su se slijetajući dijelom zbog sportskih razloga, dijelom zbog zanimanja
stranih turista. Među njima je npr. 1955. godine bila Engleskinja Hazel Kitcet,
koja je na Žurkovu postala druga žena na svijetu koja je sletjela jedrilicom na
morsku površinu. Prethodno je letjela na Grobničkom polju, gdje se u to doba
nalazio internat Aerokluba Rijeka s mladićima i djevojkama koji su željeli
postati piloti ili padobranci. Aeroklub je u tom trenutku postojao već
sedam-osam godina, imao velik broj članova i bio jedan od stotinjak klubova Zrakoplovnog
saveza Jugoslavije, organizacije koja je brojala pedesetak tisuća mladića i
djevojaka zainteresiranih za modelarstvo, jedriličarstvo, padobranstvo, motorno
pilotiranje i slične aktivnosti.  

Nema toga tko aktivnosti kluba
na Žurkovu (u tom trenutku jedine hidrojedriličarske baze na svijetu) nije
ocijenio prvorazrednom turističkom atrakcijom. Naravno, i ne samo turističkom,
tu su se upisivali propagandni bodovi različitih vrsta. Nakon što su jedrilice
proljeća 1957. eksperimentalno i polijetale s morske površine Žurkova, javila
se želja da se njima pokuša letjeti uz obalu do Splita i Dubrovnika.

Hidroavion na Žurkovu
imao je prethodnike i kada je riječ o letjelicama koje su se pokretale
vlastitim motorom, za razliku od jedrilica. To je bila zasluga Sušačanina Ivana
Perovića, koji je 1934. osnovao prvi aeroklub u gradu, a dvije godine potom
izgradio na Žurkovu hangar u koji je tada stigao premijerni jugoslavenski civilni
hidroavion. Vjerojatno to bio Fizir br. 82,
rashodovani primjerak školskoga vojnog hidroaviona Kraljevine Jugoslavije.

Od prvog leta civilnog Fizira iz našega kraja u prošloj državi proteklo
je, eto, ništa manje nego 60 ljeta, a mi se još uvijek bakćemo kako ćemo i
hoćemo li uopće uspostaviti zrakoplovnu vezu nad Kvarnerom, kao da nije riječ o
očiglednoj potrebi u prometnom srcu turističke regije.

Ali, sve mi se čini,
držeći se Mehmedalijine mudrosti: da bismo mogli preko mora, valja nama ipak
najprije preko rijeke. One u nama. Šezdeset prohujalih godina, što li je to za nju,
nepojmljivo silnu i duboku? Mrvičak mrvičasti, nemaš ga što ni vidjeti.