Gradsko kupalište na Delti: Plaža koje nema za kupače kojih ima

Ne zbog nas, zbog našega
promijenjenoga kupališnog ukusa ili naraslih putujućih mogućnosti, zbog kojih
nam je potražiti neka udaljenija, skrovitija ili ljepša, u jednu riječ
privlačnija mjesta za prepuštanje moru, već zbog njih samih, koja s gradskog
zemljovida znaju netragom nestati.

Riječki dokaz
takve razočaravajuće plažne prakse? Kupalište na Delti.

Na
kupalište Delta osobno nisam nikad kročio, zaplivao na njemu još manje. Nakon
svega što mi je o tomu gradskom relaksirajućem mjestu sletjelo kao informacija
na stol, s naglaskom na završnom poglavlju njegova bivanja dijelom lokalne
morske ponude, čini se kako je i bolje tako. Njegov odlazak iz kupačkih misli Riječana
ljeta 1970. doista nije trebao doživjeti nastavak, barem ne pod ondašnjim
okolnostima. Negdje se jednom moralo povući crtu.

Prvi dio priče o Gradskom
kupalištu na Sušaku, kako se mjesto o kojemu je riječ službeno nazivalo, nije
ni izdalekao nagovješćivao takav rasplet događaja. Objekt se pojavio pred očima
sugrađana kao drvena građevina 1926., što znači kako su u njegovim blagodatima
uživali (ne obazirući se na tadašnju granicu, i Sušačani i Riječani) nedugih 15
godina, potom se našao teško oštećen u Drugom svjetskom ratu. O potrebi što
skorije poratne obnove, točnije izgradnji novog kupališta, svodočile su brojne
skupine Riječana koje su dolazile na to mjesto potražiti osvježenje već ljeta
1946.

Zadatku se pristupilo početkom
te godine prema projektu inž. Zlatka Prikrila, za što bi se moglo kazati kako
ima slučajeva koji to nisu, tragom podatka kako je upravo Prikril autorski
potpisao prvu, predratnu verziju objekta. Taj put planirao je arminarnobetonsku
građevinu, veću i moderniju od prethodne. Kupalište je već do ljetne sezone
dobilo 500 sjedećih mjesta na terasi, što je tijekom kolovoza omogućilo
održavanje prvih priredbi, poput dobrotvornih koncerata Trsatske glazbe za obnovu
u ratu spaljenih sela.

Zima 1946/47. donijela je
nastavak radova – ne samo tom kupalištu, i mnogim drugim oštećenim gradskim objektima
te vrste dogodilo se građevinsko zaliječivanje ratnih rana – pa je sušačko
kupalište dočekalo ljeto 1947. kao objekt na dvije etaže, s prizemljem i katom.
Na obje razine ugrađene su kabine za kupače, njih 380 (345 pojedinačnih i 35
većih, skupnih, za raznovrsne ekskurzije), koje su mogle na dan primiti 1.500
kupača. Projektom je bilo predviđeno da terase kupališta imaju oblik tribina s
približno 850 sjedećih i 2.000 stajaćih mjesta, s kojih će se moći gledati
sportske priredbe u vodi. Velika krovna terasa, površine preko tisuću četvornih
metara, mogla je danju poslužiti kao sunčalište, a u večernjim satima kao
mjesto za održavanje filmskih predstava. S krovne terase do plaže su vodile
dvoje široke zavojite stube.

Zdanje je otvoreno 1.
lipnja 1947. godine i od prvog trenutka bivalo je odlično popunjeno posjetiteljima,
što je dobrim dijelom moglo zahvaliti središnjem položaju u gradskom tkivu, na
mjestu dodira Rijeke i Sušaka. U dva mjeseca posjetilo ga je 86 tisuća kupača (među
njima vrlo mnogo djece, njih 38 tisuća), odnosno prosječno 1.500 na dan. Kupalište
je bilo opskrbljeno tuševima, bifeom i brijačnicom, koju je vodila sušačka
Zadruga frizera i vlasuljara. Izdužena građevina nadovezivala se na omanji
šljunčani dio obale, uz more na kojem su se počeli održavati treninzi plivačkih
klubova i važna natjecanja u vodenim sportovima.

Sljedećih godina
kupalište je otvarano 15. svibnja, kada je službeno počinjala gradska kupališna
sezona, pa su toga datuma započinjali radom i 
ostali riječki objekti te vrste. Gradsko hotelsko poduzeće, koje je
vodilo kupalište na Delti, pripremalo je objekt za sezonu vodeći računa o mnogo
čemu. Kabine su se dezinficirale i ličile, montiralo se žičanu mrežu kao
zaštitu od morskih pasa, na terasi su postavljene klupe, a poduzeće ratnih
vojnih invalida Duhan otvorilo je
kioske za prodaju cigareta, novina, razglednica i sličnih sitnica. Troškovi
održavanja značili su naplaćivanje ulaznica, isprva na jednoj blagajni, kojoj
se od 1953. pridružila druga, za čuvanje vrijednih stvari. Dio kupališta pripao
je plivačima Primorja, što je
potrajalo do te iste godine, kada su odselili u vlastiti plivački dom izgrađen
uz rub kupališta, prepustivši 24 kabine građanstvu. U pravi trenutak: lipnja
1952. godine na kupalištu je osvježenje potražilo 27 tisuća kupača, potvrđujući
stalnu naklonost Riječana tomu mjestu za ljetni predah.

S obzirom na velik broj
djece među kupačima, o njima se povelo posebnog računa. Na zapadnoj strani kupališta
uređena je dječja plaža, postavljene njihaljke i donesen morski pijesak. Veliko
kamenje je odstranjeno, a žal nasut sitnijim materijalom, zbog sigurnijeg brčakanja
mališana u plićaku.

Kupalište je sredinom
50-ih pod upravom poduzeća Čistoća, a
njega i kupalište Kantrida, koje je bilo u zajedničkim upravljačkim rukama,
ljeta 1956. posjetilo je 180 tisuća kupača. To je značilo i lijepu brojku
dobivenu prodajom ulaznica na oba kupališta. Ulaznice su se također plaćale na
kupalištima pored hotela Park i Jadran. Na plažama Sablićevo, Glavanovo,
Grčevo i drugdje ulaznica nije bilo.

Eto, reklo bi se, idila.
Gdje je, kako i zašto priča o Gradskom kupalištu skrenula u krivi smjer, čak u
tolikoj mjeri da je ono posljedično izbrisano iz gradskog krajolika?

Okidač za takav smjer
zbivanja u priči aktiviran je ponašanjem gradske industrije, koja je imala
ekološke standarde kakve je u to doba imala, što bi u prijevodu trebalo dovesti
do primjerenije riječi − nestandarde.

Ako su plaže na zapadnoj
strani grada znale počesto biti „oplemenjene“ slojem nafte kojoj je počelo bilo
lako detektirati na obalnom području Rafinerije i u spremnicima brodova koji su
dopremali teret u riječku luku, istočni dio grada našao se ponajprije na udaru
zapuštene kanalizacijske mreže, pri čemu je prednjačila ona iz sušačke bolnice,
koja je završavala u moru kod Tvornice pića Učka.
Sanitarna inspekcija je pedesetih time objasnila povećan broj kožnih
oboljeljenja djece koja se kupala na tom dijelu obale. Morski pojas uz Deltu
postao je područje slijevanja otpada nastalog radom industrijskih pogona uz
Rječinu. Ona je nemilice donosila nečist iz Tvornice papira, Mesokobinata,
Etilena i sličnih pogona. Svoje je činio i rad pogona u bazenu riječke luke, što
se odnosi na Remontno brodogradilište Viktor
Lenac, također blizina ušća Mrtvog kanala, kojim su u more stizale masne
mrlje i ostalo.

To zapravo nije bila
velika novost, sličan problem kupalište je osjetilo već prijeratnih godina,
kada su se na ušću Rječine nakupljali ostaci izgorjelog ugljena. To je
otežavalo njen tijek u more i dijelom ga skretalo prema kupalištu, zbog čega je
do mjesta kupanja stizao otpad koji je plovio Rječinom. Kupalište se upravo
zbog toga razloga našlo neposredno pred rat zatvoreno.

Optimistični poratni
počeci nisu dugo takvi i ostali. Zbog zagađenosti mora u tom dijelu grada,
Sanitarna inspekcija je 1969. zabranila kupanje na Delti. Hotelsko poduzeće Jadran, koje je u tom trenutku
upravljalo objektom, na to je prestalo naplaćivati ulaznice i zatvorilo cijevi
s vodom. U prijevodu, od njega je diglo ruke. Sljedeći čin lošeg scenarija
učinio je kupalište poprištem huliganskog uništavanja inventara i svake druge
vrste izgredničkog ponašanja. Štoviše, u režiji nepoznatih aktera, svaka druga
(demolirana) kabina dobila je neželjenu ulogu zamjenskih objekata za javne
nužnike, zbog čega se predjelom uz kupalište – dakle u samom gradskom središtu
– počeo širiti smrad. Kupalište je postalo potencijalni izvor zaraze.

Istina, splet okolnosti
bio je takav da je teško zaključiti je li predjel vonjao zbog prljavog mora ili
zbog istog takvog kupališta. Jedno se na drugo nadovezivalo, pa sad…
Zanimljivo je kako se i u takvim okolnostima nalazilo pojedinaca koji su
nastavili dolaziti na nekad omiljenu plažu, sunčajući se na odvaljenim vratima
kabina ili tražeći mjesto za ručnik među nakupljenim smećem. Dio zgroženih
sugrađana zahtijevao je intervenciju uniformiranih organa javnog reda, upirući
prstom u problematično ponašanje određenog broja mladih na kupalištu za vrijeme
noćnih sati, spominjući izraze poput orgija i slične. Sve je ljeta 1970.
zaključio naslov članka u lokalnom tisku Gradsko
kupalište – gradska sramota.

Lijepo započeta priča
završila je potpunim debaklom. Nakon ponude za kupnju što je stigla na stol
njegova poslovodstva i Radničkog savjeta, Hotelsko poduzeće Jadran je prvih dana srpnja 1970.
odlučilo prodati objekt Luci. To je  zakucalo zadnji čavao u lijes gradskog
kupališta na Delti.

Zaključno, hoće li se ono
nakon silnih godina vratiti nama ili mi njemu? Rekao bih – ni jedno, ni drugo.
Predaleko je ono već otišlo od Riječana, bome i 
Rječani od njega, da bi tu imalo smisla išta mijenjati.