Ne mislim toliko na osobe
kojima je u krugu jučerašnjeg industrijskog kompleksa sada raditi, nekomu na
skidanju tko zna koliko slojeva boje da bi na površinu izronile skrivene zidne
vizualne atrakcije, nekomu na obnovi tamošnjih tvorničkih zgrada, nekomu na prvim
postavima netom preseljenog muzeja, nekomu na…
Mislim više na “obične”
Riječane (znam, obični ljudi ne postoje, svi smo na neki način kao pojedinci
posebni, ali ipak…), kojima je do novog života u tomu budućem kulturnom kvartu.
I jedva čekaju da se on dogodi, pa s mnogo entuzijazma hrle na tu gradsku točku
kad god im se za to ponudi kakav formalni povod, poput onih u sklopu priprema
za početak funkcioniranja – nazovimo je tako jer takvom želi biti – razvojne energetske centrale Rijeka EPK 2020.
Pa ipak,
nešto me u tom šušuru gricka. Koliko i jednih i drugih Benčićevih posjetitelja
zna išta o osobi čije je ime u njihovim ustima sinonim za taj prostor? Tko li
je taj, što li je taj, Rikard, pa još Benčić? Ne bi li to bilo dobro znati, kad
već stvari stoje s tim prostorom kako stoje? Bome, i ne samo zbog toga?
Preskačem suvišan odgovor na posljednja dva pitanja i uskačem u priču.
Za
razliku od nas, Rikard Benčić vjerojatno nikad nije prešao prag tvorničkog
kompleksa koji će ponijeti njegovo ime. Ne zato što je živio i radio u nekom
drugom, dalekom gradu, dapače. Rođenjem je Riječanin, a to je postao 17.
prosinca 1922. godine, što će reći u danima kada je grad razmjerno svježa
akvizicija talijanskih fašističkih krugova, onih istih koji će se dvije godine
potom izboriti da Rijeka postane dijelom i međunarodno priznatoga ratnog plijena
Kraljevine Italije. Rođen u radničkoj obitelji, koja je u socijalnom i
političkom smislu znala s kime u Rijeci tih godina ima posla, Rikard je
odrastao s osjećajem za radničku i nacionalnu pravdu. Zvuči li to u
čitateljskim ušima kao uvod u životopis budućega važnog imena radničkog i
antifašističkog pokreta? Ako je tako, na dobrom smo putu.
Koliko
je pak dobar put kojim je Rikard morao životno proći, nešto je sasvim drugo.
Rano je ostao bez oca, a i mati je bila boležljiva, pa se momak 1941. zaputio
na rad u tadašnju Via Constanzo Ciano (danas Baračeva ulica), gdje je dobio
radnu knjižicu osobe zaposlene u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte. Tu je
valjalo ući u prve prve tajne metalskog zanata. Ubrzo se pokazalo i ne samo
njega.
Strojarska radionica je u
doba fašizma pravo tajno zborno mjesto antifašistički raspoloženih radnika. Na
djelu je tim zanimljiviji podatak znamo li kako je Rafinerija u to doba zapravo
vojni objekt s iznimno važnim zadatkom podmirivanja energetskih potreba
talijanskoga ratnog stroja. To je u svakodnevnoj radnoj praksi značilo
premreženost Rafinerije fašističkim agentima koje je predvodio potporučnik
Giuseppe Callaina, koji je unutrašnju kontrolu pogona podvostručio, o otvorenom
štićenju industrijskog objekta redovnim vojnim snagama da se i ne govori. Pa
ipak, među radnicima riječkih poduzeća upravo su rafinerci antifašizmom
prednjačili, na popisu simpatizera pokreta otpora našlo ih se sedamdesetak.
Radnici Strojarske radionice bili su na tom (tada, naravno, papirno nepostojećem)
popisu u prvom planu, a poratna rekonstrukcija događaja iznijet će na površinu Antuna
Grdevića, Ivana Pastorčića, Josipa Fićura, Domenica Bellasa, Umberta Tamburinija
i ostale, uključujući od 1941. Rikarda Benčića.
U kakvu se okruženju našao
govore sljedeći podaci. Te godine u Rafineriji je djelovalo nekoliko
antifašističkih grupa. One su bile povezane vertikalno, s nadređenim
organizacijskim oblikom u gradu, a ne horizontalno, s ostalim u Rafineriji. To
se pokazivalo izvanredno korisnim u slučajevima uhićenja pripadnika, zbog čega
je tijekom rata na radnom mjestu uhićen samo jedan od njih. Što su te grupe
radile? Pomagale su jedinice antifašističkog pokreta koje su djelovale izvan
grada, „u šumi“, prikupljajući na njihov poziv novčanu pomoć, rafinerijske
proizvode, sanitetski materijal i slično, koliko god je to bilo moguće. Prikupljeno
se prebacivalo preko tvorničkog zida, stavljalo u kutije za otpad koji se
odnosi izvan pogona, pojedinci su se čak odvaživali iznositi proizvode u
vlastitoj odjeći. Upamćeno je kako je Mario Lenac odnosio potrepštine iz
Rafinerije u gostionicu otvorenu u istoj ulici. Ivan Dežman iznosio je iz
laboratorija medicinski materijal, poput čistog benzina, vazelina i lijekova, a
pomagao mu je Giacomo Iskra. Josip Kravos i Bruno Vlach slali su tovotnu mast,
potrebnu za podmazivanje kugličnih ležajeva. Bolničari Ivan Manislović i
Vergilio Mazzini slali su iz Rafinerijine ambulante sanitetski materijal i
lijekove, uključujući ampule protiv tifusa. Iznosilo se također vretensko ulje
(za podmazivanje pušaka), petrolej i destiliranu vodu.
Nije ostalo sve na takvoj
vrsti pomoći. Dvadesetak najodlučnijih napustilo je tijekom rata pogon i
pridružilo se antifašističkim partizanskim jedinicama. Vrijeme će pokazati kako
neće svi dočekati završetak sukoba živi, dvadesetak njih stradat će kao
partizanski borci u okršajima s njemačkim snagama, a bilo je i onih koji su završili
u konclogorima.
Kako se u Strojarskoj
radionici snašao netom zaposleni Rikard Benčić? O tome više u skorom nastavku
priče…
Podijeli na društvenim mrežama