Ali jednog dana dogodilo
se nešto značajno: s Ivankom i Mrletom, a.k.a. Mr.Lee&IvaneSky, svirao sam u
Motovunu, ovo ljeto, pratili smo nijemi film njemačke proizvodnje. I tako,
gledam u taj ekran, malo se dosađujem, nešto odsviram, učim u pauzama do
sljedeće runde hindu i urdu, pa opet sviram, i hop!, evo kraja filmu, kad nastupa
stanovita Lisa. Veli ona – ja iz Engleska. Izvrsno, okrijepili me vjetrovi s
Atlantika, pustimo Ivanku nek’ je šarmira i očara, a mi idemo neš’ pojest.
Uskoro nam se pridružuje gore spomenuta akterica i kaže je…te, zvali nas na
svirku u Englesku! Na valu tog glasa, zaplovim na plutajućim lopočima po
Himalaji, udišem rijetki kisik, a sumnjičavost mozga mi odmah sruši 3D simulaciju,
pa okrećem u nevjerici glavom amo-tamo. Jel to realno, pitam ipak s nadom jer
time ostvarujem svoj tisućljetni san. Ili neki drugi, manje omeđen vremenskim
tjesnacima. Pa, ajmo vid’t, nije uvjerljiva ni Mazurkijevićka. Nakašljem se i
pustim da mi bundevu još jednom nastane prizori s Tibeta…
25. kolovoza, 21:55. Mrle šalje poruku sljedećeg sadržaja: M&L potvrđeni za nastup u UK! Odvratim
mu: MRAK! U sljedećoj me, koja je
uslijedila 12 sekundi kasnije, zanima: Jel
idete sami vas dva? Odgovara mi: Ti
si lud! Kako ćemo bez benda?! Dakle, ne moraš bit specijalist za iranski
jezik da skužiš da sam glavom upravo došao u posjet susjedima iznad, direktno
iz našeg dnevnog boravka u njihov. Ne, nisu pokazali osobiti entuzijazam mojim
ukazanjem. Ali pristojno sam se raspitao za njihovo zdravlje pa zamolio, ako
isti slučajno imaju u svojoj knjižnici, rječnik drevnog indoevropskog. Ne.
Dobro, pa doviđenja.
12. listopada. Šaljem mejl s upitom dal nešto znamo oko puta
u Hull? Mislim, nije riječ o nanotehnici i bioelektroničkim virusima, zanima me
samo dal znamo kojim avionom idemo, kada, gdje, kako i nekoliko zašto. Da
skratim, znam bit udav.
13. listopada. Ivanka mi forvardira
precizan itenerar našeg puta. U igri je mogućnost još jedne projekcije filma u
dnevnoj varijanti i – trljam oči jer mi mušica uletjela u kut – koncert u
Mančesteru! No, to bi tek trebalo bit potvrđeno. Plitak kakav već jesam
počinjem hiperventilirat, dišem duboko, smirim vlastiti zakuhani ekspres lonac.
30. listopada. Stipe ima rođendan. Zovem ga i čestitam mu
jubilej. Odmah poslije Ivanka mi veli da se nešto od programa izjalovilo, al
sve ostaje isto, pokret je osmog.
6. studenog, 10:15, u prostoriji u Harteri: Mrle spaja
kompjuter, nešto mu ne radi. Nećemo stić, ubacuje zbog dobrog raspoloženja. Ili
je u panici. Kod njega se to nikad ne zna. Moje pojačalo krči. Redovno je to
stanje, pa počnemo. Zbog nekog razloga napon u garaži stalno oscilira pa nam se
dogodi tijekom probe osjećaj ko da smo u Studiju 54.
7. studenog, 10:04, sve radi. Mrle ipak veli nećemo stić.
Ivanka revno odgovara na provokacije s fejsa, mobitel joj je ziher ozračio
ruku. Moje je mišljenje da to nije zdravo. Zadržim ga za sebe da ne bi slučajno
došlo do obustave potpore prema mojemu sudjelovanju u ekspediciji u Englesku.
Ivan je odlično odsvirao čelo s bocom, sam ga je konstruirao pa i nije tako
čudno, Bin je izvukao najbolje od sebe jer ima povlasticu putovat samo s parom
palica u kuferu, Matej se neznatno uzrujava oko zvuka, ali ga cigareta
oraspoloži, Baljak priča u mobitel, frka je oko nekog budućeg nastupa Leta3,
bukirani su pet godina unaprijed u Malinskoj. To je na Krku. Nećemo stić ako
krenemo prekasno iz Rijeke sutra. Mr.Lee je autor refrena.
8. studenog, 8:15. Jozić nas je svih skupio, potrpao u kombi
i fiju, pičimo za Franjo Tuđman Airport. Osvrćemo se lijevo desno, čini nam se
da je interni nadzor zgrade potpun, veliki nas braco promatra pa se odemo
ček-in na pultu kod neke gospođe ugodna izgleda. Dijeli nam naljepnice koje
nakeljimo na gitare, prtljagu, jakne. Naša mama Ivanka nas prebrojava: jedan,
dva, tri, četiri, pet, šest. U njezinom registru to se poklapa s postojećim stanjem
pa uskoro sjedimo u čekaonici, nestrpljivi za susret s avionom koji će nas
teleportirati samo do Minhena. Meni ne miriše tu niš na lijepo. U tom času
prođe kraj nas Mamić. Iz Dinama. Onaj glavni šta mu se nitko ne želi zamjerit
iz nacionalnog nogometnog saveza ili reprezentacije (šifra: Plavić). Sjedamo
konačno u prijevozno vozilo letećeg karaktera. Moramo umaknuti gravitaciji pa
će šofer te limene ptice morati dobrano stisnuti po gasu. Bez štetnih
posljedica po nas vinuli smo se u zrak. Gore je uvijek sunce! Kako je to super.
Iako neki sumnjičavac tvrdi da nećemo stić. Nakon par minuta već ateriramo. To
je bavarska prijestolnica. Tu vole pive, igrat nogomet, a nije im bio mrzak ni
firer. Kakva je sadašnja društvena infrastruktura ne stignem istražiti jer
uskačemo u sljedeći zrakoplov koji nas nakon sat i 40 iskrcava u Mančesteru.
Rigorozni Englezi nas odvlače u koncentracijske logore, pregledavaju tjelesne
šupljine, njuškaju tenisice, ispituju di ćete i zbog čega. U povijesti
čovječanstva, siguran sam, postojalo je i neko drugačije doba. Sada, međutim,
sveprisutni nadzor ne ostavlja mogućnost improvizacije pred nevidljivim
gledateljima. Pa, dobro, nakon pažljivog rendgena pušteni smo kroz exit, ondje
nas čeka simpatični drajver, lokalni Jozić iz Hulla. U kombi potrpa gotovo sve
isprve. Dok ga veliki crveni kofer pun željezarije, kabela, rekvizita, lopatica
za ubijanje muha, Ivanovih inženjersko-umjetničih kerefeka, ne prevrne ko
kornjaču na leđa. Damo mu ruku. My goodness, what’s in it? An elephant?, pita
nas simpatično kad ga podignemo s parkirališnog mjesta na kojem se izvrnuo.
Pičimo kroz noć i 20 km na sat. Jer su svi izlazi iz Mančestera zakrčeni. Nakon
cjelodnevnog tumbanja po cestama, tračnicama, zraku, Lisa sa svježom akvamarin
bojom kose i nogom u longeti nas dočekuje ispred hotela u Hullu. Pozdravljamo
se odmjereno, po domaćoj užanci. Bla-bla je uslijedilo, mene nosni impulsi
podsjećaju da smo kraj mora. Ah, koboh, ko da smo doma!
9. studenog, 7.45. Budim se, malo se sekiram jesam li ugasio
plin tamo otkud sam krenuo. Gledam u mobitel, nitko niš ne javlja, znači da je
sve u najboljem redu. Po lokalnom običaju, napravim lokvicu u lavandinu i
umivam se ledenom vodom. To me osvježava ko nekad kokta. Razmičem zavjese, gledam obećani grad, svjetla su ugašena, sunce je
posvuda. Na ulici vjetar mi zabrije po licu, obavija me i nosi prema centru.
Kloparam bez veze i reda, još je ful prerano za Engleze, sve je zatvoreno,
butege su open iza 10h. Iako,
obližnja kebabdžinica nudi suprotno stanje, dinstana kapula i meso me tjeraju u
naopakom smjeru. Vraćam se u hotel, svi su već na nogama, Lisa nas upućuje u
dnevni raspored, kaže ponosno the show is
sold out. Međusobno si dajemo petake dlanovima. Palo je nekoliko stotina
fotografiranja da se obilježi svečana objava. U podne, rečeno nam je, sve vas
čeka spremno u klubu. Sjajno, pomislim. Evo nas ispred prostora gdje će se
održati projekcija filma i naša svirka. Napuštene prostorije negdašnje place, ondje
se jednom skladištilo povrće i voće, pa se klub zove prikladno Fruit. Stolice su postavljene kako
valja, to je istina. Opreme, međutim, koja bi poslužila našim gitarama kao
pojačivači zvuka nema. Di je zapelo? Ko da smo ostali na Balkanu. Nećemo stić
nas sustiže, kako bi rekao jedan umjetnik. Nesporazumi su riješeni nakon par
sati pa smo se upustili u tonsku probu koja je završila tik pred svirku. U
međuvremenu Ivanka je imala šta za izjavit za BBC. Ono, stvarno, došli tipovi s
kamerom i mikrofonom koji je na sebi imao sva obilježja službenog televizijskog
britanskog kanala pa se IvaneSky lijepo razbrbljala. Reporter ju je nakon nekog
pristojnog vremena zamolio nek se isključi jer da je kamermanu krepala
baterija. Poslije se ovaj iskupio tako što je vukao gudalo po konstruktu koji
je objedinio drvo, dvije žice i prazni kanistar vode. Ivan je najviše jurio po
bini pred svirku jer je valjalo dekorirat stage s tim raznim sviralima. Mrle se
odlično živcirao jer uglavnom ništa nije funkcioniralo kako je trebalo. Matej
se držao dostojanstveno do duboko pred početak, a onda se utješio s nekoliko
piva. Terapija i pol mogu vam reć. Lisa nas je najavila, pa smo mogli početi u
19.45. Unatoč stepnjama Mr. Leeija sve je proteklo brilliant, kako je navela organizatorica, pa smo u apendiksu svirke
otprašili nekoliko hitova iz pjesmarice albuma Colors. Stigli su čestitari iz Požege koji su se na Sjeverno more
doselili pred tri godine, kompletna familija se deklarirala fanovima Leta3.
Govorilo se napretek, tekle su pive, suze radosnice, a malo kasnije, oko
ponoći, nije započeo ples nego su nas iz kluba zamolili nek se povučemo na
zasluženi odmor u hotel. Samo sam ih ja poslušao.
10. studenog, 7.45. Opet sam zaslijepljen prekrasnim danom. Jel
ovo Engleska na koju se svi žale? Kiša, oblaci, magle? Dovraga s tim vremenskim
predrasudama. Iskrcao sam se iz kreveta, odjurio u novu pretragu Hulla. Pratim
šetnicu i izgubim se nakon jednog kilometra, sve više loše odjevenih viđam po
portunima. Beskućnici nagurani jedan do drugog, da održe kakvu takvu tjelesnu
temperaturu. Izoliranim slučajevima dobroćudni domaćini donose tople napitke i
neki zalogajčić. Humanost se u ovim dijelovima svijeta, čini se, još uvijek
njeguje. Zvjerajući pogledom na tu skupinu želudac mi reagira očekivano, s
mučninom. No, valjalo je potražiti onaj second-hand shop s pločama, tu je
negdje oko katedrale. Lijepa je, bockavih gotičkih elemenata na sebi, prema
specifikacijama rekao bih da je dužine 500 metara, širine 300. Visoka je. Nakon
otprilike 25 minuta lutanja nailazim na shop. Uh, kakvo olakšanje, zatvorena
je. Funte ostaju u džepu za pametnije investicije. Zamolim nekog tipa pristojno
za upute kako se vratit do hotela, on pali GPS i veli nešto poput
ifyomenekolefttorajtdengoustreitandthereyouar. Izvrsno. Zahvalim se i nastavim
lutati. Stižem taman pred odlazak u Mančester, nitko nije zamijetio da me nema.
Zabrinut sam za svoj status u sastavu. Hullski Jozić je parkiran i odmah ga
idem žicat nek nas prebaci do Memorijalnog centra Micka Ronsona. Počeše si
bradu, reče why not! Napokon da neš
skužim te sjevernjake. Opraštamo se od Longete Lise, ko hoće može je izljubiti,
red nije velik, stišćemo si ipak ruke, bila je sjajan vodič i skrbnik. Cheers, mašemo i ubrzo smo u parku, ja
se uopće ne trudim bit kul pa trčim prema Ronsonu. Ondje se prikladno glupiram,
sviram Ziggyja na toj stiliziranoj gitari, krivim lice jer sam taman se uživio.
Na moju žalost Mrle je to zabilježio za buduća pokoljenja. Uz asistenciju Bina
skupio sam na FB zavidna 2 lajka. Mamurluk nije osobito zavladao među putnicima
kombija, šofer je zabavan, iako ga sluša samo Ivanka. Svaka radio stanica koja
se povremeno upali na tom dvosatnom putovanju nema niš naših narodnjaka i
zabavnjaka. Kako bizarno! U ove krajeve još nije stigla suvremena hrvatska teza
– starci ti slušaju rock?! Kakve
seljačine! Preskačem dio gdje se zaustavljamo za nove foto sessione,
iskrcavanje pred pub koji je prerušen i u hotel, guranje opreme uz stepenice do
soba. Gnjavaža. Vrijeme je po Greenwichu i dalje sat unatrag, pa se čoporativno
upućujemo prema centru Mančestera. Maksimalnom brzinom se razilazimo, svatko
ode svojim poslima – Mr.Lee&Ivanesky se izgube u bespućima Affleksa, kupuju
staru robu koja će na njima izgledat, pa gotovo normalno. Bečim oči na tri
shopa s pločama, ulazim u svaki, ali izlazim praznih ruku. Baljak se pak
oprašta od pedesetak funti u korist kompletiranja kolekcije disko muzike. Ili
to što već on pušta kad se maskira u disk džokeja. Bin traži magnetiće za
frižider. I knjigu biografije bilo kojeg lokalnog izvođača. Ali jok, nema
sreće. Matej pazi na izgled pa je osvježio svoju garderobu. Ivan voli pitat
bilo koga, kako je i može li se. S većinom vrlo lako uspostavlja zajednički
jezik. Zapanjujuće je snalažljiv. Ubrzavamo našu jurnjavu jer nas kiša ipak
sustiže. Ovo je Madchester, čuje se onaj mangupski dijalekt kao da svi stepuju
dok pričaju. Sad mi je već pun kufer svega, pa odlučim otić ranije u krpe, ustajemo
rano. Mom kompleksnom objašnjenju povlačenja nitko ne pridaje previše pažnje,
pa ekspedicija nastavlja s obilaženjem pubova u potrazi za najboljom pintom
ginisa. Upadam u stanje nesvjesnosti jer za ujutro imam pakleni plan kako sprovesti
tjelovježbu za posadu. Hehe, hrrrsnorr, zzzzzzzzz…
11. studenog. Zadnji dan. Jupiiii! Iako je samo 6 i pol. Ovo se
pretvara u opsežan dnevnik, srećom ne trošim papir pa nemam jaku grižnju
savjesti. Prtljaga nas sama vuče dolje po stepenicama, ovaj pub baš i nije bio
mjesto gdje smo se osjećali kao kod kuće. Mi smo legalni imigranti zatvoreni u
pivnici. Ali cuga je zadnje što nas zanima u ovu ranu dobu. Uber nas je
otkantao, taksi je nedostupan. Počinjem s provedbom plana: hop-hop, ajmo,
stvari u ruke i pomalo prema željezničkoj stanici, potaknem ih vlastitim
elanom. Nakon 150 prijeđenih metara ukaže se taksi, izlazi gospodin u pidžami
van i veli – nou, nou inaf spejs for
evrivan! Pristajemo na kompromis pa dvoje ulaze u mercedes, a ostatak, jel
te, na noge sljedećih pola sata se razgibava po friškom zraku. Na moju žalost
relativno brzo nailazimo na zgradu di se distribuiraju vlakovi i busevi prema
različitim smjerovima Engleske, pa je tjelesni odgoj zgotovljen. Na aerodromu
nas još jednom provlače kroz ušicu igle, svakog ponaosob, ali na dokaze bilo
kakvih terorističkih nakana uniformirana lica ne nailaze pa sjedamo u njemačko
pouzdano vozilo. Nakon kraće pauze u Minhenu, zadnji put smo u zraku za Zagreb.
Suprotno svim očekivanjima Jozić nas ne čeka na parkingu. Barem ne ovom na
kojem cupkamo u mjestu. Ali na onom pogrešnom da. Nesporazumi su riješeni brzo,
jurimo u Rijeku. U 19.30 iz kade se prelijeva sapunica, umalo zaspao u tom
poluležećem položaju, ali interventna služba želuca oglasila je crveni alarm.
Pojeo sam vola, svinju, janje, burek od sira, jesenje lišće s balkona, jogurte,
čokoladu, kolače, juhu od povrća. Ne postojim ni za koga sljedećih osam sati!,
zaglavio sam upozorenje na kvaku od spavaće. Yeah, right, mo’š si mislit…
Dan poslije, nedjelja. Otvaram desno oko, gledam susjedni
jastuk, paučina je u kantunu sobe, prašina na psihi. Ah, home sweet home!
Podijeli na društvenim mrežama