Bit će da su sa sličnim,
pozitivnim osjećajem, iz netom dovršenog parka izlazili njegovi prvi graditelji
1952. godine, ostavljajući iza sebe priču o zapuštenoj zoni usred grada kojom
su dotad carevali ostaci zidova u ratu porušenih stambenih zgrada, što je u
onodobnom riječkom poraću bila učestala slika. Inicijativu za uređenje toga
dijela sjeverne strane Ulice Pomerio dali su članovi Narodnog fronta II. rajona,
a potom, u duhu vremena koje je zahtijevalo da se ne ostane na verbalnom, ubrzo
se i sami dobrovoljno prihvatili rada. To je prije svega značilo građevinsko
pripremanje terena: raščišćavanje ostataka ruševina, podizanje potpornih zidova
dviju zemljanih platformi za šetnju i sjedenje na klupama, zapravo radno
suočavanje sa svime što je bilo graditeljski neophodno učiniti da bi se na
lokaciji moglo posaditi zelenilo. Na taj su način obavili sve radnje što prethode
izlasku na teren radnika Gradske ustanove Čistoće, u čijoj su domeni doprema
gnojiva, te kopanje rupa za sadnju uglavnom niskog grmlja, cvijeća i trave.
Nacrt parka bio je djelo
inž. Petraka. Prema njemu, park Pomerio je na površini od 1800 četvornih metara
dobio izgled zelenog prostora u dva stepenicama spojena dijela. U gornjem
dijelu postavljeno je nekoliko klupa pod krošnje stabala, dok je u donjem
djelu, točnije na sredini parka, nacrt predvidio veliki slobodan prostor s
bazenom, namijenivši taj dio parka dječjoj igri.
Sljedeći takav projekt, park
Pomerio pojavio se u gradskom tkivu kao dio želje tadašnje riječke vlasti za
ozelanjavanjem urbanih površina, pri čemu se nije obvezno zahtijevalo
prenamjenu većih površina u parkovne. Zelenim zonama tako su počesto postajali
dijelovi grada slične sudbine poput onog uz Pomerio – dijelovi koji su cijenu
netom završenog rata platili srušenim većim stambenim objektima, pa je uklanjanje
ruševina prepoznato kao (barem privremena) prilika za širenje gradskog
zelenila. Za razliku od ruševina uništenih zgrada, koje su se mogle videti na
svakom koraku, prvih sedam poratnih godina u užem gradskom središtu uopće nije
bilo zelenila. Na desnoj obali Rječine
građani su imali priliku sjesti tek u dva parka, oba naslijeđena iz vremena Austro-Ugarske.
U novopokrenutom gradskom
zelenom valu zato se htjelo iskoristiti svaku priliku za pomake te vrste. Prve
manje površine prepuštene su biljnom svijetu na Titovom trgu, pred željezničkim
kolodvorom, na Narodnom trgu (danas Jadranskom) i na drugim mjestima. Godine
1950. dogodio se prvi veći korak te vrste izgradnjom parka i dječjeg igrališta
na zapuštenom prostoru Školjića. Plan je govorio o povezivanju zelene oaze
Školjića s parkom koji je trebao niknuti ispred obližnje Osnovne škole Josip
Brusić (od 1962. godine OŠ Nikola Tesla). Nova regulacija dijela grada na
Mlaki, povezana sa zahvatima na tamošnjem uličnom raskrižju, donijela je 1951.
rekonstrukciju donjeg dijela parka na Mlaki. Na mjestu srušenih zgrada na Obali
Jugoslavenske mornarice, gdje se 1950. predviđala izgradnja hotela, izgrađena
je 1952. mala privremena zelena oaza za odmor od susjedne lučke vreve, prema
projektnom rješenju ing. Zdenka Kolacija i ing. Zdenka Sile. Svoju vrijednost
imalo je i ozelenjavanje prostora uz novopodignuta radnička naselja poput
naselja Vulkana na Podvežici, naselja Brodogradilišta 3. maj i naselja poduzeća
Aleksandar Ranković (tadašnji naziv Tvornice torpeda) na Zametu. Tomu se 1953. pridružila
pojava novog parka na istočnom izlazu iz grada, na vidikovcu iznad Pećina i
zaljeva Martinšćica.
Usporedno s Parkom
Pomerio, ljeta 1952. krenulo se graditi park na mjestu srušenog bloka zgrada
ispred Osnovne škole Brusić. Nacrt za njega također je bio djelo ing. Petraka,
koji je na površini od 6.200 četvornih metara – što je bila najveća među tada formiranim
gradskim zelenim oazama – predvidio u istočnijem
dijelu parka veliko školsko igralište, prikladno i za raznovsne sportske igre,
a u zapadnijem dijelu oveći slobodan prostor s nekoliko stabala i klupa,
okružen niskim zelenilom. Na sredinu toga slobodnog prostora postavilo se, kao
ukras, kameno grlo šterne pronađene u Starom gradu, blizu Ulice Simonetti
(danas Sokol kula).
Treći park čija je
izgradnja krenula iste godine kad i izgradnja Pomerija bio je mali park pored
tadašnje Srednje medicinske škole, gdje su parcele zasijane travom i posađeno
cvijeće, bez visokih stabala.
Na poslovima uređenja gradskih
parkova u tom je trenutku radilo 56 radnika. To se nije smatralo adekvatnom
brojkom, zbog čega se planiralo u najskorije vrijeme uposliti dodatnih deset
radnika, premda je i to smatrano prije vatrogasnom mjerom nego optimalnim
odgovorom na potrebe. Poseban je problem bio Čistoćin manjak stručne radne
snage: te je godine samo jedan polaznik poslan na usavršavanje u srednju
vrtlarsku školu, a nezgodan je bio također podatak kako su na održavanju
parkova zaposleni uglavnom starijii radnici, koji su često izostajali s posla
zbog zdravstvenih razloga. Čistoći te godine nije na ruku išla ni velika suša,
ali se stalnim zalijevanjem uspjelo
sačuvati nasade. Povrh toga, u Parku Vladimira Nazora (danas Nikole
Hosta), Narodnom parku, parku na Beogradskom trgu (danas park na Mlaki) i drugdje,
zelenilo se okresivalo, raščišćavalo i poštrcavalo sredstvom protiv nametnika,
na staze je nanesen sloj novog pijeska, također se postavilo dojmljivih 50
novih klupa.
Istina, dio klupa nije se
pojavio u tom broju isključivo zbog povećanja prilika za sjedenje građana, dio
njih morao je samo zamijeniti starije, iz parkova ukradene. To nije bio jedini
način nesavjesnog odnosa pojedinaca prema uređenim zelenim površinama, budući
da je uvijek je bilo onih koji su klupe oštećivali, cvijeće i drugo zelenilo
trgali, a nasade gazili. Park u Ulici Goldoni (kasnije Nikole Cara) djeca su
pretvorila u nogometno igralište, u njihovi su ih roditelji s okolnih prozora u
tomu – bodrili.
Ne dajući se
demoralizirati takvim situacijama, u Čistoći su nastavljali brinuti o zelenim
površinama. Potvrdili su to na proljeće 1953. u dva nova parka, onom u Ulici
Pomerio i onom kod škole Brusić. Radici su tijekom ožujka nanijeli na njihove
površine plodnu zemlju, a prvi travanjski topliji dani iskorišteni su za sadnju
ukrasnog bilja.
Što bi nam danas kazali
graditelji parka Pomerio kad bi vidjeli novo lice njihova djela iz 1952.
godine? Možda to kako je lijepo što nisu svi znakovi njihova zelenog vala iz
pedesetih nestali, štoviše kako ima takvih koji su uspjeli stići u novi milenij
i u njemu zaživjeti novim životom.
Što bismo danas kazali mi
njima, da za to dobijemo priliku? Možda kako bi bilo lijepo kada bi uređenje
parka Pomerio postalo početak nekoga novog gradskog zelenog vala. Štoviše,
Pomerio nudi priliku da uspostavimo izravnu poveznicu riječkoga zelenoga vala iz
pedesetih i zelenog vala danas.
Važan je taj park
Pomerio, važniji nego što bi se zaključilo vrteći u mislima podatak o njegovoj
kvadraturi.
Podijeli na društvenim mrežama