Glavnina posla, dakle, sastojala se od
toga da DJ ne napravi kardinalnu grešku poput onih s pucketavom tišinom u
trajanju od dvadesetak sekundi između pjesme i pjesme. Ja sam puno vježbao
takvo što pa sam bio prvak u izazivanju omaški. Ali nemojmo praviti od buhe
slona, poručio bih kritičarima, i dodao kako lako zaboravljamo na važne stvari.
Na primjer, zanimalo bi sugovornika/icu, koje? Nisam imao odgovor na pitanje,
pa sam zavitlao svojim nevidljivim mačem prema glavi dotičnog u svrhu rješenja
tog oštroumnog polemiziranja. Samo 500-tinjak metara sjevernije od Palacha,
međutim, zbivalo se nešto doista neobično. U klubu Guver, slabo do nikako
najavljen, bio je nekakav njujorški alternativni rock sastav, a sve što se znalo o
njima je da su glasni.
Pih, pa nek se zna da takvih
imamo i mi ovdje u izobilju! I tako, mali je broj njih čuo za koncert, a oni
koji i jesu, uglavnom nisu gorjeli od nestrpljenja vidjeti ih. Dakle, White
Zombie su se oko 21 sat popeli na binu, pojačala su počela zujati, a tip koji ih
je predvodio, uvjeravao me jedan od njih sedmero, koji su posve slučajno (u
Guver se išlo na cugu i gledat zgodne cure) nazočili svirci, sasvim sigurno je
tamo u Americi proglašen serijskim ubojicom, a ako ne to, onda barem luđakom.
Kojeg bi trebalo strpati iza rešetaka. A ako bi slučajno pružao otpor pri
uhićenju, moglo ga se ziher i ustrijeliti. Bez posljedica. Malo sam vrtio glavom
na tu kvalifikaciju, jer mi se učinila mrvicu pretjeranom i subjektivnom, ali
tko sam ja da sudim kad samo vadim ploče iz omota i postavljam ih na gramofon?!
No, nastavio je svjedok tog događaja, svejedno taj Rob iz grupe White Zombie
ima nešto!
Dobro, ne djeluje baš zdravo
ko dren, ima maslinastu put i frizuru ne održava previše svježom, ali možda se
ne drogira, bio je optimističan Darko. Hm,
hm, sam ubacio tek toliko da se zna da ga pažljivo slušam. I ne pjeva baš klasično, znaš ono, dere se
k’o da ga tjeraju Belzebubove čete prijatelja! Nešto slično k’o Zoff, htio
sam biti siguran u metaforu. Ne. Ništa slično
nisam nikad čuo!, reče Darko, pa nastavi: Ali najveći dragulj u toj kruni čudaka iz Njujorka je ženska na basu! Znaš
kako prži?! Sve u distorziji, kosa kovrčasta i divlja joj visi do žica, migolji
se cijelim tijelom simo-tamo! Uh, čisti seks! Uspjela mi je aktivirati sve
sklopove u mozgu, uključujući i one jednostavne poput funkcije ispijanja piva s
viskijem! Šta nisi ti na pelinu?, pitam ga uljudno. Pa to ti i govorim! Kad sam vidio nju kako trusi Jacka iz boce, morao
sam se testirati. I? Jesi prokljuvio kako je to originalni način instant
napijanja?, pitam uz zrno sarkazma. Ne
još, ali sam odlučio nastaviti vježbati lekciju! A gitarist, imaju li ga? Ma, da, radi nojz, svira sola, al’ zapravo
nisam obraćao pažnju, mjuza mi je, da ti pravo kažem, dosadna, i mislim da od
njih neće biti ništa. Zato su i svirali u Guveru!, zaključio je Darko svoju
istančanu analizu.
Samo tri i pol godine kasnije, Prlja je, s kraće austrijske
turneje Leta 3 1992., donio sa sobom nekoliko novih naslova na CD-ima. Sav zanesen
poručio mi je nek pripazim na ovu stvar! To je ubojstvo! I fakat, samo koji dan
je trebalo da se njegovo proročanstvo pokaže točnim – White Zombie su postali
miljenicima MTV rotacije i kluba Palach, a njihova rifčina iz Thunder Kiss ’65 je pokrenula legije
plagijatora. Eufemizmom govoreći – epigonaca.
Podijeli na društvenim mrežama