Bit će da sam zalazio s
majkom u nju. Često je šivala, drugima, a i nama, sjećam se košulja i hlača
koje mi je krojila, džempera koje mi je plela, a ja redovno odijevao. A i bockala
je koješta, što su na zidovima stana i kojegdje drugdje potvrđivali nagurani gobleni,
kako je to već bilo uobičajeno u nekim stanovima u neka vremena. Nad ulazom u
prodavaonicu protezao se natpis Partizanka, sve dok ga netko 1990. ili tu
negdje nije dovitljivo skratio u Anu, vjerojatno spašavajući život prodavaonice
pred udarom „demokratskih promjena“ koje su se neumno obračunavale ne samo s
onim što treba, nego i s onim što ne treba, zapravo s time ponajviše. Rušiti je
uvijek lakše nego graditi.
I kada sam ovih dana u
Novom listu ugledao članak upravo o Partizanki Ani, štoviše rasprostrt na dvije
stranice, razvuklo mi je osmijeh.
Poodavno su iz moga
života nestali gobleni, šivaće igle, bome i smotuljci vune koju je prije
pletenja trebalo premotavati u klupka (kako li sam samo mahao rukama
lijevo-desno dok mi je majka s na njih stavljene vune povlačila nit i
namotavala je u mekanu, skakutavu loptu). Pa ipak, da neke stvari ostaju u nama
htjeli mi to ili ne, pokazalo mi se prije nekoliko mjeseci kada sam, u prolazu
trgom, zapeo okom za izlog prodavaonice, uređen gotovo kao da se u međuvremenu
ništa promijenilo nije − po čemu se od ostalih gradskih izloga egzotično izdvaja,
a što valja čitati kao marketinški kompliment − i nakon silnih godina, bez
ikakva ozbiljnijeg razloga, štono riječ iz čista mira, iznova zakoračio unutra.
Izlog me nije prevario. Priča iza njega još uvijek je funkcionirala onako
kakvom sam je jednom davno ostavio. Možda sam u očima prodavačica pružao dojam
zalutaloga, zbunjenog tipa, ali u mojoj glavi ama baš sve je stajalo na mjestu,
s tom razlikom od standarne situacije što sam se osjećao čudno, a ugodno. Zaboravljena
oaza iz djetinjstva bila mi je cijelo vrijeme pred nosom, a ja je nisam
primjećivao, zadubljen iz dana u dan u silne, navodno umnije misli. Pametnija
od mene, strpljivo me čekala.
Hm, ima nečega majčinskog
u njoj, na više načina.
Dobro, zašto ovo pišem,
kada je već Novi list rekao o prodavaonici manje-više sve što je mislio da
treba, uvodeći čitatelje u njen današnji svijet, u njeno ozračje tako različito
od ugođajem hladnih, otuđujućih prodajnih centara, golemih skladišta zapravo, u
koje nas tjeraju kao masovno proizvođene piliće brojlere, pa ti brojleri polako
i postajemo? Pa, samo zato da bih, nepopravljiv kakav već jesam, bolje pojasnio
početke prodavaonice u ranim godinama onoga poraća. Današnje prodavačice u Ani
teško da imaju informacije o tome, uključujući one s nadužim stažom, autorici
članka ta vrsta rekonstrukcije priče nije bila glavni zadatak, pa su
posljedično ostali visjeti u zraku neki izrečeni podaci koji to zapravo nisu,
jer u rekonstrukciji početaka svojom netočnošću više odmažu nego pomažu. Tko
zna, možda ću time vratiti barem ponešto od (znam, neobveznog) duga što ga osjećam
prema tomu gnijezdu u kojemu se izvan moga pogleda oduševljeno množe kalemovi s
koncem, kutijice s iglama, naprstci za ruke šivačica i stotine drugih meni
slabo poznatih, a šarenih i veselih artikala bez kojih, znamo, prava kućanica niti
može, niti hoće.
Odmotamo li priča o
Partizanki unatrag, poput vunenog klupka koje se iz samo njemu znanih razloga
vraća na svoje počelo, na smotuljak vune raširen na mojim dječjim rukama, naći
ćemo se u sada već ohoho davnoj 1953. godini.
Prodavaonica je otvorena
30. svibnja te godine, a bijaše subota, kada je radni narod, točnije onaj
njegov dio koji toga prijepodneva nije morao na radno mjesto, mogao opuštenije
zakoračiti u novu gradsku prodajnu oazu s vlasničkim potpisom poduzeća
Partizanka, najveće tvornice čarapa, trikotaže i pozamanterije u državi.
Poduzeće je u tom trenutku imalo dvije prodavaonice u Beogradu, riječko
prodajno mjesto bilo mu je treće, a nakon njega najavljivalo je otvoriti
prodavaonice u Skoplju i Nišu. Jedan od razloga zbog kojega se Rijeka našla
tako visoko na popisu ciljanih lokacija za širenje maloprodajne mreže poduzeća
vjerojatno je imao veze s podatkom da je ono tu već imalo zastupništvo za
prodaju robe na veliko, pa se korak prema maloprodaji u neku ruku činio
logičnim.
Prodavaonica se pojavila
na riječkom Trgu Republike br. 5 (danas Trg Republike Hrvatske), u prostoru što
ga je prije nje koristila osnovna organizacija Socijalističkog saveza radnog
naroda, u koji je valjalo uložiti ne baš malo truda i novca da se u njemu dobije
suvremenu prodavaonicu s vlastitim skladištem. Ovdašnje je domaćice o otvorenju
prodavaonice smjesta obavijestio novinski oglas.
Jedna od posebnosti
riječke Partizanke bilo je uvedeno fluorescentno svjetlo, tada ne baš često u
gradu, a među posebnim odlikama interijera zasigurno je bio i moderan namještaj
što ga je izradilo beogradsko Udruženje filmskih umjetnika. Razjašnjenje „filmskog“
upitnika valja potražiti u podatku kako se Udruženje, osim rada za potrebe
snimanja filmova, dodatno bavilo izradom namještaja, vjerojatno si time
osnažujući ne pretjerano moćne financijske mišiće. Prema nacrtima arhitektice
Sonje Zdunić, građevinske radove što su prethodili otvorenju prodavaonice odradio
je riječki obrtnik Ivan Mandić.
Kada su te subote
zakoračile u Partizanku, pred očima Riječanki našao se za to doba bogat
asortiman muških, ženskih i dječjih čarapa, raznovrsne trikotažne robe, vrpci i
sličnih proizvoda potrebnih valjda svakom kućanstvu. Kako se javno istaknulo s
ponosom, roba na prodajnim policama bila je najmodernijeg dezena, odlikovala se
dobrom kvalitetom i niskim cijenama. Bit će da se sve dogodilo u doba kada
marketingaši nisu zaobilazili istinu baš toliko koliko to čine danas, čemu je
najboljim dokazom činjenica da se prodavaonica održala silan niz godina, što ne
bi bilo moguće da se između nje i gradskih kućanica nije stvorio odnos trajnog povjerenja.
Eto, tada to i tako to
bijaše u prvim danima Partizanke, tj. Ane. Ne znam hoću li i kada ću iznova
prekoračiti njezin prag, ali to možda i nije toliko važno, važno je da ja ona
tu, kao jučer. Što se godine više nižu, postajem svjesniji spoja trajnosti i
krhkosti nekih vrijednosti, zbog čega mi postaju sve važnije. Pa makar imale
oblik prodavaonice koja se posve tiho, neprimjetno, a ipak jasno ušuljala u moj
život, oblikujući ga na njoj svojstven, istodobno tako nevažan, a tako važan
način. Hm, tko bi rekao kako ću nešto slično pomisliti za mjesto kojim caruju
kutije s dugmadima, ukrasnim platnenim trakama, iglama „zihericama“ i
raznobojnim stolnjacima?
Podijeli na društvenim mrežama