Ne volim ga baš zato što
ga zapravo volim. Od njega me odbilo to što se već poodavno pod njegovim
nazivom prodaje nešto što u suštini nije sport nego industrija zabave. Sve je
podređeno zaradi onih koji tzv. nogomet organiziraju, a tko vjeruje kako su
prvom planu sportska kultura, zdravlje i slične maštovite stvari – pravo mu
budi. Mene u taj moronski krug neće uhvatiti, ja znam kako sport i zdravlje
stanuju drugdje, nipošto u džepovima nogometnih menadžera, funkcionera biznis
korporacija a la FIFA, HNS i sličnih. Potonji da mene predstavljaju po svijetu
kao Hrvata, kako mi to vole nabijati na nos?! Oni predstavljaju samo svoj džep,
bezobrazno ogrnut u nacionalnu zastavu.
Trava s Kozale
Pa zašto onda ipak
nogomet u kolumni ovoj? Zato što ovdje sipam priče o gradu, a stadion na
Kantridi takva je priča.
Zaronim li 60 godina
unatrag i izronim li pored stadiona, na mjestu gdje se jučer prostirala lijepa
šljunčana plaža na kojoj sam se kao dječak brčkao, ali su je zbog nogometa
uništili, što vidim? Stadion pun radova. Nije da je on prije bio u
neupotrebljivu stanju – 4. travnja 1956. na Kantridi je odigrana prva
međunarodna utakmica u onom poraću, a riječ je o uzvratnom susretu studentskih
reprezentacija Jugoslavije i Francuske, koji je završio rezultatom 2:1 za
domaće, pred sedam tisuća gledatelja, pri čemu je u obje reprezentacije igrao
velik broj standardnih državnih reprezentativaca – ali je neke stvari ipak
valjalo učiniti.
Primjerice, staviti na
njega travnatu podlogu, koju prethodno nije imao. Trava je na Kantridu stigla ljeta
1958. godine, nakon odluke Nogometnog saveza Jugoslavije da sva igrališta u
državi na kojima se planiraju utakmice saveznog prvenstva prve i druge lige moraju
imati zelenu podlogu. Na riječkom stadionu zato se po završetku
kvalifikacijskih utakmica za ulazak u prvu saveznu nogometnu ligu, kojima je
riječki klub ušao u taj natjecateljski rang, krenulo uklanjati površinski sloj
zemlje i postavljati novu podlogu na koju su potom položeni blokovi s travom, donijeti
s jedne livade na Kozali. Radovi su obavljeni tijekom srpnja i kolovoza.
Opasnost za navijače
Čim je krenulo savezno
prvenstvo, pokazalo se kako posla ima još. To se dobrim dijelom odnosilo na dio
stadiona namijenjen gledaocima, točnije na dio tribina pod stijenama. Kada je
početkom rujna u Rijeci odigran dvoboj Rijeke i Vojvodine, zanimanje za
utakmicu bilo je takvo da se na Kantridi pojavo rekordan broj gledatelja. Mnogi
su stizali na igralište već u ranim poslijepodnevnim satima, da bi zauzeli što
bolje mjesto. Bilo je i takvih koji su se zbog bolje pregleda zbivanja na
novopostavljenom travnjaku odlučili popeti na kamenu liticu istočne strane
stadiona, dovodeći penjanjem po okomici bivšeg kamenoloma u opasnost i sebe i
sve koji su se našli u podnožju stijena. Da stvar bude gora, nije riječ o
pojedincima, nego o većem broju navijača, što je prijetilo nesrećom ozbiljnih
razmjera.
Stadion Kantrida u tom je
trenutku imao samo 950 sjedećih mjesta, što je bio skroman broj za grad
veličine Rijeke. Povećanje tribina imalo je svoja ograničenja – uz južnu stranu
stadiona protezao se obalni put, na istočnoj i zapadnoj strani prostor su
definirale bočne strane nekadašnjeg kamenoloma
Dakle, valjalo se
prihvatiti posla i na uređivanju te strane tribina, uključujući onemogućavanje
veranja navijača na opasne stijene. Na stolu se tih dana zato našao prijedlog ambicioznog
zahvata koji bi sigurnost stadiona učinio boljom, uz još neke dodatne pozitivne
pomake.
Stadion Kantrida u tom je
trenutku imao samo 950 sjedećih mjesta, što je bio skroman broj za grad
veličine Rijeke. Povećanje tribina imalo je svoja ograničenja – uz južnu stranu
stadiona protezao se obalni put, na istočnoj i zapadnoj strani prostor su
definirale bočne strane nekadašnjeg kamenoloma. Blokovi njegovih stijena
mjestimično su se uzdizali 25 metara, čineći gromade od vapnenca, vidljivih
slojeva, raspuklina i žila. U podnožju litice nalazio se vrlo uzak prostor, a
na njega se povremeno dio stijena znao obrušiti. Stabilnosti stijena nije
pomagao ni promet uz njihov gornji rub, odnosno vibracije na cesti što je
spajala Rijeku s Opatijom i obrnuto. Da bi se opasnost od odronjavanja kamenja
smanjila, periodično se obavljalo preglede litice i uklanjanjalo njezine
dijelove koji su se pucanjem odvajali od kamenih gromada i prijetili padom.
Preventivu je također činilo sprečavanje izravnog utjecaja atmosferilija na
stijene te onemogućavanje djelovanja raslinja, što je zajedničkim snagama razorno djelovalo na njihovu stabilnost.
Švalbina vizija nove Kantride
Odgovor je pronađen u
projektnom uredu Građevnog poduzeća Primorje i to pod geslom „Osigurajmo
Kantridu – povećajmo tribine“. Projektant nove Kantride bio je inž. Davor
Švalba, a njegova vizija preuređenog stadiona značila je povećanje broja
sjedećih mjesta nekoliko puta, na pet tisuća. To se moglo zahvaliti novoj
trbini koju je činio armiranobetinski skelet sa pet etaža (katova) i završnom
pokrovnom pločom. Konstrukcija je djelovala vrlo lagano, s razmakom stupova od
osam metara i pločom debljine deset cm. Pojedine etaže zamišljene su stepenasto
/ amfiteatralno, radi boljeg pogleda na igralište, a ograda je bila željezna.
Posebno zanimljiv konstruktivni element objekta činila je spiralna rampa koja
se sa strane građevine lagano obavijala oko središnjeg stupa i na taj način
omogućavala bolju komunikaciju s pojednim etažama / katovima tribine. Radovi su
bili zamišljeni u tri etape, a kao uvod u njih je na odgovornom mjestu obavljena
revizija projekta, što znači kako je dobio zeleno svjetlo, potom je dovršen
izvedbeni elaborat.
I? I onda se stalo. Radnici
na Kantridi se nisu pojavili, građevinski strojevi na teren nisu izašli. Kamena
litica stadiona ostala je onakva kakva je bila prethodno, uz periodične manje
zahvate kojima je zadaća omogućiti da sve na toj strani objekta ostane
manje-više onakvo kako je bilo dotad, što je danas poznato svakom posjetitelju
Kantride. Zašto je scenarij priče otišao u takvom smjeru, a iskorak nakon nekog
vremena potražen u širenju tribina na drugim stranama stadiona, tema je neke druge
priče. Stepenaste etaže i spiralne stepenice sa strane nove građevine ostale su
samo projektantski crtež koji nam iz današnje perspektive djeluje pomalo egzotično,
a u promatrača budi misao: „Nekad bilo – nikad bilo“.
Podijeli na društvenim mrežama