Što bi on na to rekao, da
mu je dano govoriti (ili možda jest, samo mi za njegovu priču nemamo ni uha ni
sluha)? Možda ovo: „Da nije bilo mene, ne biste vi, sadašnja gospodo Riječani,
tako nehajno prolazili ulicama. Pitanje je bi li bilo i vas i ulica. A sada me tako
ignorirate.“ Ne znam što bih mu na to odgovorio. Uistinu, život nije rajski
cvjetnjak u kojemu rastu samo ruže pravednosti.
Znano je to njemu, nije
on od jučer, toga je morao postati svjestan još mnogo prije negoli mu se to s
nama dogodilo, da je završio bezdušno gurnut na stranu i ostavljen na milost i
nemilost silnicima. Što pak vodi u storiju o graditeljskim prekrajanjima
urbanog tkiva Rijeke, ništa manje i u priču o njenim ratnim pustošenjima, čemu
se uvijek plaćala cijena. Rušen kroz povijest do temelja i skraćivan, bušen i
nagrđivan, on, gradski srednjovjekovni obrambeni zid, dapače prava golema
zidina s ulogom bedema, to je zadnji put morao naučiti 1952. godine, kada je
njegovom ostatku ostataka, što se protezao ispred današnje osnovne škole Nikola
Tesla (tada Josip Brusić), zaprijetilo krajnje uništenje.
A sve u ime dobra.
Okidač za namjeravanu ground zero situaciju nosio je potpis
gradskih otaca i imao oblik planirane izgradnje nove zelene površine na čistini
nastaloj ratnim rušenjima bloka stambenih zgrada što se nalazio ispred osnovne
škole. OK, ne baš potpunoj čistini, tragom podatka kako se na južnoj strani
otvorenog prostora među preživjelim zgradama protezao nekakav odeblji stari
zid, za koji su radnici pristigli na gradilište zaključili kako je vjerojatno
ostatak zgrada srušenih bombardiranjem. A ostaci kao ostaci, treba ih ukloniti,
raščistiti teren da bi se dobilo prostor za nove zahvate, i to najbolje vrste,
kojima će grad prodisati punim plućima, zeleno i uredno, jer park je uvijek
park.
Problem je nastao kada je
netko koncem veljače 1952., u zadnji od svih zadnjih trenutaka, slučajnim
prolaskom tim dijelom grada primijetio kako tu nije riječ o ostatku srušenih
zgrada, nego mnogo ozbiljnijem. Taj netko bio je nepoznati novinar Novog lista,
bome još nelijena i neoportunistička duša, koja se u toj situaciji nije pokrila
ušima, kako bi to učinila većina građana, te zaključila: „Negdje gore su odlučili
da se mora srušiti i bit će srušeno!“ Dapače – upravo suprotno, a to su onomu
društvenom „mraku“ moglo – sjeo je za pisaći stroj i potrudio se objaviti
novinski članak o ostatku riječkoga srednjovjekovnog zida kojemu zbog neznanja
prijeti rušenje, a taj bi čin bio prema samom gradu nešto što se ne smije
dopustiti. I – upalilo je.
Članak je objavljen 27.
veljače 1952. pod naslovom „Kome smeta posljednji ostatak starog gradskog
bedema u Rijeci?“ i potpisan redakcijski. Citirat ću dio članka.
„Prolazeći krajem prošlog
tjedna ispred škole ‘Brusić’, primijetih na prostoru gdje se donedavno nalazilo
skladište ‘Gorivo’ oveću grupu ljudi kako promatra dvojicu radnika u rušenju
toga zida piljcima. Stanovnici starog grada pratili su te ‘radove’ gunđajući
ili glasno protestirajući, iako su negdje čuli da to rušenje vrše ‘prema
naređenju odozgo’ poduzeće ‘Rečina’.
–
Hoće da grade park pred školom, pa im ovaj
zid smeta, čuje se glas iz publike. Međutim, kad bi se zid lijepo dotjerao,
okružio žbunjem, čempresima, obložio bršljenom i ispred njega postavile klupe,
park bi samo dobio na izgledu!
–
Tko je samo mogao dati ideju da se ruši i
posljednji ostatak starog zida?! Kao da nema prečih poslova u gradu! veli
drugi. Lako je rušiti, ali…
–
Hitimo najboje sve po tleh – javlja se
jedna stara žena – pa pozabimo da smo Ricani…!
–
Zaista čudnovato – pomislih: dok s jedne
strane postoji zakon o čuvanju historijskih spomenika, i dok se troše velike
svote na restauriranju starih zidova, kao npr. u Senju, Kraljevici, Poreču
itd. – ovdje se troši za rušenje takvih spomenika. Tu se ne radi samo o
pomanjkanju lokal-patriotizma ili nepoznavanju zakona, nego o sumraku logike!
Požurih do prvog telefona
da čujem što konzervatorski zavod o tome misli…
–
Ni govora – viče prof. Perc. Mi
protestiramo protiv takvog postupa i smjesta ćemo intervenirati da se rušenje
obustavi!“
Članak je neočekivano donio
novo svjetlo nad gradilištem, službena odluka o rušenju povučena je i zid je doslovce
u posljednji časak spasio glavu. Argumenti u prilog tomu bijahu neoborivi.
Kada se srednjovjekovna
Rijeka našla opasana tvrdim, visokim obrambenim
zidom, povijesna vrela još uvijek šute. Znano je kako se on spominje u
15. stoljeću, a u dokumentima iz 16. stoljeća dobili smo i prve njegove
prikaze, u čemu prednjači gradska panorama kartografa Ivana Klobučarića iz
1579. godine, iz koje razabiremo kako se zid protezao cijelom dužinom tadašnjih
gradskih granica. Uz njegov veliki dio tekao je s vanjske strane potok Lešnjak,
kao dodatna barijera neprijatelju. Zid je svugdje izgrađen dvostruk, osim na
dijelu koji spaja današnju Vitezovićevu ulicu do točke malo sjevernije od škole
Nikola Tesla. Upravo se taj jednostruki dio zida sačuvao do danas, pa mu krnji
ostatak strši uz ugao kuće br. 5 na kraju Vitezovićeve. U trenutku
raščišćavanja ruševina u tom dijelu grada početkom pedesetih, što je uključilo
i uklanjanje skladišta poduzeća Gorivo, pokazalo se kako je zid dug tridesetak
metara. Sudeći prema načinu gradnje, potječe iz istog vremena kada i njegov
najstariji prikaz, dakle iz 16. stoljeća.
Hitnom reakcijom
odgovornih, u neuglednoj građevini prepoznalo se vrijednog svjedoka riječke
prošlosti, pa on nije pao u zamjenu za novouređenu parkovnu površinu. Dapače,
odlučeno je sačuvati ga u skladu s pravilima struke, konzerviranjem, s time da
mu se našlo adekvatno mjesto u projektu uređenja toga dijela urbanog organizma
grada. Zid je (p)ostavljen tako da dijeli park ispred osnovne škole na dva
dijela koja se razlikuju u razinama tla. Dio između zida i susjedne crkve bio
je viši od onog dijela koji se prostirao između zida i Ulice žrtava fašizma.
Tim je razlikama u visini tla zid postao vidljiviji, pa su posljedično postali
vidljiviji i oni njegovi dijelovi što su prethdono bili ukopani u tlu. Zid je time
postao razdjelnica nekadašnjega starog i kasnijega novog dijela grada. Nižom
razinom s vanjske strane zida naglasila se njegova obrambena uloga, ujedno
podsjetilo kako je tu nekoć davno bio obrambeni jarak u koji se ulijevao potok
Lešnjak. Novi park prepušten je građanima, uključujući školsku djecu koja su u
njemu dobila igralište, proljeća 1953. godine.
Obrambeni bedem je tim
potezom ostao na svomu izvornom mjestu sve do najnovijih dana, uspješno
funkcionirajući dok je uz njega funkcionirala parkovna oaza, zajedno s dječjim
igralištem. Pored zida se našlo mjesta i za postavljanje, kao ukras, kamenoga
grla šterne za vodu pronađene u Starom gradu, pored Ulice Simonetti (danas
Sokol kula).
Gdje je danas grlo te
šterne? Nestalo je netragom. Zid, na svu sreću nije tako završio, ali iskustvo
veli kako nam je puhati i na hladno. Kako smo se ponijeli prema njemu,
izrezanom kao da je salama, sapetom u željezne šipke i odbačenom u stranu, podalje
od očiju, kao da je riječ o kakvom prezrenom biću nevrijednom naše pozornosti,
ne bi bilo iznenađenje da se zaputi istim smjerom.
Ne oprosti im, zide,
znali – ne znali što čine.
Podijeli na društvenim mrežama