Vjekoslav Knežević, potpisan ili ne

Najuvjerljiviji znak kolektivne
prihvaćenosti nečijeg djela, što će valjda reći i njene uspješnosti, situacija je
u kojoj djelo potpuno nadvisi autora. Otme mu se svojeglavo iz ruku, gurne ga u
stranu i započne živjeti nekim svojim životom, postajući kolektivno kulturno
blago. A nema autora koji ne bi želio da njegov rad postane tako i toliko
voljen, jer taština je taština. I zato kažem, ma koliko čudno zvučalo – svaki
bi autor htio biti toliko uspješan da bude prihvaćen do zaborava.

Jedan od rijetkih
sretnika takva kova, da ne kažem štofa, je Vjekoslav Knežević. Našijenac sa
sušačke strane grada, kojemu se opisana situacija dogodila s temom Od Sušaka pa do lipe Boke, nije daleko
od nje ni s temom Hvalile se Kaštelanke,
bome i s temama Mom zavičaju, Slušaj mati ove riči moje…

Gubitak vida

A da se nikad ne zna što
život nosi, znakom je i neobična sudba upravo autora tako omiljenih primorskih
skladbi. Skladateljsku žicu u sebi otkrio je barem jednim dijelom kao
posljedicu hendikepa. Rođenjem Riječanin (1912.), s djetinjstvom provedenom u
sušačkom Kortilu, skupini neuglednih kuća na mjestu gdje će po njihovu rušenju
izrasti Sušački neboder, kao 18-godišnjak je na moru nesretnim slučajem izgubio
vid. Znamo već kakvi su dečki u toj dobi pred djevojkama: na plivalištu kluba
Viktorija, poput ostalih momaka iz svoga društva, praćen pogledima okupljenih, a
posebno pripadnica ljepšeg spola, popeo se na trometarsku dasku za skakanje i
odlučio se na skok u more zvan „lastavica“. Skok je to u kojemu se pri doticaju
s morem nastoji ne uroniti u cijelosti, zbog čega se udarom rukama, licem i
grudima o površinu želi spriječiti dublje poniranje, pa skakačeva glava izroni
prije nego što donji dio tijela završi u moru. No, mladi Knežević nije na
vrijeme zatvorio oči, a žestok udar glavom o morsku površinu doveo je do odljepljenja
očne mrežnjače. Krik koji su začuli kupači na plaži bio je znak da je mladić
skočio u more s očima punim svjetlosti ljetnog poslijepodneva, a izronio u
mraku. Počeo se i utapati, ali su ga prije najgoreg stigli izvući na obalu.

Strašnu scenu koju sam
opisao zabilježio je njegov vršnjak i kolega Vinko Tadejević.

Knežević je 1932.
napustio Rijeku i preselio se zbog dugotrajnog liječenja na područje Beograda, u
Zemun. A tamo mu je na vrata pokucala nostalgija za krajem iz kojeg je otišao, potom
se pretočila u note i stihove. Da, brojne lijepe pjesme posvećene primorskom
kraju Knežević je napisao u udaljenoj unutrašnjosti kontinenta, živeći u
skromno namještenoj sobici pored zemunskog pristaništa, u Svetosavskoj ulici
br. 7 (podatak iz pedesetih godina, današnji kućni brojevi ne moraju se obvezno
poklapati s tadašnjima).

Presudila je glazba

Skladati je krenuo
četiri-pet godina nakon što je stigao u Zemun, a o snazi nostalgije u njegovim
pjesmama svjedoče uključeni primorski motivi, povremeno i dijalekt. Pretpostavka
da je zbog takve obojenosti glazbenih motiva i čakavskog rječnika morao ostati
na beogradskom području neprihvaćen, posljedično izoliran, kriva je. Upravo
suprotno, Knežević je doživio aklamacijsko prihvaćanje, i to ne samo u kraju u
kojemu se životnim scenarijem našao. Netko će reći kako je presudila glazba,
ali nije tajna da su mnoge umjetničke sudbine i na ovdašnjim i na svjetskim
koordinatama znale biti presudno skrojene neumjetničkim škarama, tako da priča
o dobroj glazbi koja otvara sva vrata ne mora uvijek biti ono što o njoj želimo
misliti. Kako kod bilo, iz Kneževićeva sobička krenuo je serijal dojmljiv skladbi
koje su gotovo smjesta postale općeprihvaćene u slušateljskim ušima širom
ondašnje države. Dobar dio zasluga za to pripao je brojnim radiopostajma širom
Jugoslavije koje su vrlo rado emitirale njegove pjesme, i to (sic) veća tada ih
najavljujući kao – domaće narodne pjesme. Moguće je kako je to bio razlog zbog
kojega je Knežević znao isticati kako je rođenjem Primorac, ali „nezapažen i
zaboravljen“.

O kojim skladbama je
riječ dijelom saznajemo npr. iz pjesmarice Kneževićevih stihova objavljene u
Beogradu 1952., u povodu stogodišnjice smrti Louisa Brailla, tvorca pisma za
slabovidne, na čijim stranicama se našlo 20 pjesama. To su: Piši mi mati, Mladi Dalmatinac, Svi gremo
za Opatiju, A ča triba govorit, Moro Moro Morice, Valovi biondi valovi, Kostreno
Kostreno, O zlatno sunce, A ča je silna noć, Ma ča je lipo more, Hvalile
se Kaštelanke, Od Sušaka pa do lipe
Boke, O plavi Jadrane moj, Lipi moj Jadrane plavi, Još više te volim, Na paladi, Mila moja Marice,
Bili galeb, Tebi Marice i Vrati mi se.
Izdanje je uključilo pjesmu Miše Zlodolca posvećenu Kneževiću, nazvanu Jadranskom trubaduru. Uslijedila je
pjesmarica istih skladbi s tekstovima. Priča nije stala na tim izdanjima,
uslijedila su i nova.

Povratak u Rijeku

Nekoliko Kneževićevih
glazbenih tema našlo je mjesto u turističkom filmu što ga je 1952. snimila
beogradska kuća Avala film da bi popularizirala ljepote jadranske obale. Na 15.
obljetnicu uspješna rada, Kneževića je nagradio Centralni odbor Saveza slijepih
za Jugoslaviju. Tom prigodom mu je organiziran koncert na Kolarčevu
univerzitetu u Beogradu, u prepunoj dvorani, čime se nadovezalo na već održane
nastupe u Zemunu, Novom Sadu i drugdje.

Knežević je pred javnost
izlazio kao kantautor, u što se sredinom pedesetih godina uvjerila i publika na
riječkom području, tragom podatka da je Knežević zemunsku adresu nakon
dvadesetak godina iznova zamijenio riječkom. U grad na Rječini stigao je zajedno
s gitaristom Jovanom Jovičićem i tu su počeli nastupati kao duo. Autorski opus
postupno se povećavao – skladbama Mom
zavičaju, Ča si mi se naricala, Na molo longu, Ča mi se p’jažaju, Rečino ča
si brza Rečino, Popuhnula senjska
bura i drugim – pa je uslijedilo razdoblje zajedničkih nastupa s
vokalno-instrumentalnom sastavom koji je djelovao u okviru vežičkog zbora
Mladost, kojega je vodio Marijan Prašelj. Istovremeno je skupljao novac za
operaciju koja bi mu vratila vid u SAD-u, što će na koncu dovesti do njegova
odlaska.

Tu priču o Kneževiću
završavam. Nije sve u odlascima, pogotovo ako zapravo nikada ne odete,
potpisali vas autorski li ne.