Mislim na vijest o muralu
s potpisom Edija Gustina na dvije tisuće četvornih metara metalnog spremnika za
vodu 338-S-021 A s motivima iz Kostrene, neka vrsta lokalne urbanoskopije. Kaže
se još kako će se uz magistralu urediti posebno mjesto za osmatranje pogonskog
murala, pa neka putnici zastanu i vide učinjeno, kad već imaju imaju što
vidjeti. Slušam vijest, prevrćem je u glavi: umjesto izgradnje novih, tamo se
bave oslikavanjem postojećih, da ne kažem starih spremnika. Ništa kontra Edija,
ali znam za vremena kada je bilo suprotno, kada su u prvom medijskom planu bile
vijesti o tamošnjoj izgradnji novih spremnika. I to kakvih…
Kakvih? Za Edijev mural
tvrdi se kako je najveći u Hrvatskoj, pa ću ostati na istoj liniji, podsjetit
ću na izgradnju urinjskih spremnika za naftu na rtu Molnarić, najvećih u Hrvatskoj.
Štoviše, uvažavajući vrijeme izgradnje – najvećih spremnika u tadašnjoj državi,
Jugoslaviji.
Oni i njihove spremničke
kolege pojavili su se na toj lokaciji tragom uznaraslih potreba rafinerijskog pogona
za sirovinom, zbog kojih su u taj dio kvarnerskog akvatorija koncem šezdesetih stizale
sve veće pošiljke nafte. Primjerice, godine 1968. u Bakru se našao privezan
tada novi i najveći jugoslavenski tanker, Slaviša
Vajner. Uplovivši prvi put u vode matične države, taj brod zadarskog JTP-a
dopremio je na urinjski poluotok 67 tisuća tona iranske nafte. Kao kuriozum
bilježim podatak kako je tom prigodom posadu broda došla pozdraviti Slavica
Vajner, supruga narodnog heroja čije je ime brod nosio. A dečki joj, pristojni
kakvi već jesu, zahvalili.
Suprotna strana
poluotoka, zapadno od ulaza u Bakarski zaljev, nije za takvim transportnim poslovima
zaostajala. O tomu je svjedočio pogled na objekte novoizgrađenoga tankerskog
privezišta. Razlozi za izgradnju urinjskoga tankerskog veza bili su u
Rafinerijinu usmjeravanju na opskrbu sirovinom brodovima još veće nosivosti,
koji zbog svojih dimenzija nisu mogli uplovljavati u bakarsku luku. Sve je pak,
u širim okvirima, bilo posljedica širenja ratnih sukoba na Bliskom Istoku.
Zatvaranje Sueskog
kanala, koji je omogućavao kratak put tankerima sa sirovinom i time njezinu
jeftinu dopremu – ekonomisti su pedantno izračunali: prijevoz nafte s 2.500 km
udaljenog Bliskog Istoka koštao je po toni koliko i prijevoz nafte željeznicom s
udaljenosti od 130 km − također zatvaranje tadašnjih dvaju glavnih naftovoda
što su vodili do luka Tripoli i Sidon, primorali su europske potrošače na
traženje alternativnih izvora i putova dopreme. A ti su izvori i putovi, zbog
udaljenosti i dužine, čak oko Rta Dobre Nade (što znači oko cijelog afričkog
kontinenta, zbog čega je put u jednom smjeru trajao najmanje 33 dana),
potaknuli izgradnju tzv. supertankera. Definicija supertankera? Brodovi za
prijevoz tekućih tereta od nekoliko stotina tisuća tona nosivosti.
S obzirom na usmjerenost
uvoznoj nafti, na Urinju se zapravo nije imalo izbora. Tankerski vez pred
Urinjem završen je 1969. godine. Dubina mora na tomu mjestu dopuštala je
približavanje obali i najvećih tankera, čime je osjetno povećana Rafinerijina
sposobnost primanja sirovine. Točnije, Rafinerija je dobila povećan kapacitet
primanja i veću brzinu istovara nafte, u čemu joj u državi nije bilo
konkurencije. Te su godine njezina preradbena postrojenja imala na jelovniku
sirovinu iz Iraka, Irana, Libije, s područja Urala, Alžira i Venezuele.
Tankerski vez pokazat će sve svoje prednosti u doba naftne krize s početka
1970-ih, kada su završnica 1973. i početak 1974. godine usrećili kupce nafte višestrukim
povećanjem cijene, na 90 tadašnjih dolara po toni.
Na početku krize nafta je
poskupjela četverostruko, potom se na tomu nije zaustavljala, probijajući sva
očekivanja. Takav razvoj događaja doveo je do odluke da se na urinjskom rtu
Molnarić podignu najveći spremnici za sirovinu u Jugoslaviji. Bili su to spremnici
s oznakama A-18, A-19 i A-20, svaki zapremine 72 tisuće prostornih metara. Novi
spremnici su bili spremni prhvatiti sirovunu dopremljenu supertankerima od
studenog 1975., što je Rafineriji donijelo smanjenje troškova prijevoza nafte
po toni, posljedično poboljšavajući ekonomske performanse pogona.
Nije bez zanimljivosti – Rafinerija
je izgradila spremnike u suradnji s Brodogradilištem 3. maj. Ako je tko u
okruženju tada znao što i kako sa zakrivljenim golemim metalnim površinama, opremljen
svjetski vrhunskom tehničkom opremom, koja je radila u rukama podjednako
uvjerljivih eksperata za svoj posao, onda je to bilo riječko brodogradilište na
Brgudima.
Bili jednom u riječkim
pogonima graditelji…
Kako nakon takvih
podataka da čitam vijest o slikarskim nagnućima u urinjskom naftaškom pogonu? U
kojem svjetlu ih tumačiti? Netko zločest upitao bi se: hoće li možda uskoro
biti uspostavljena slikarska transverzala Urinj – Brgudi, na tragu jučerašnjih
vremena, kad već ne može graditeljska?
Ja se, eto, mučim zbunjen
s pitanjima, a u društvancu s kojim se gdjekad družim, pa s njim podijelim i
poneki svoj upitnik, šapuću mi: možda nepotrebno gubim vrijeme, možda entuzijastični
Edi Gustin već zna sve odgovore koje treba znati. Tako bih volio da nisu u
pravu.
Podijeli na društvenim mrežama