U te je živote odmaralište
ušlo još u danima prije Drugog svjetskog rata, pa mi je iz njegove duge
biografije podsjetiti na poneke zanimljive epizode. Razlog? Neka budu
podsjetnik da može i drukčije.
Dječje odmaralište
Čim je
ratna frtutma okončala, 1946. godine, na odmaralištu su otklonjena ratna
oštećenja i počelo ga se koristiti kao klimatsko lječilište. Ništa očekivanije
od toga, ta bilo je izgrađeno ponad mora, na 860 metara visine, na mjestu gdje
su blagodati planinske i mediteranske klime ruku pod ruku, što je bilo idealno
za odmor – kako se u ta vremena znalo kazati – ovdašnjih radnih ljudi, s
naglaskom na fizički iscrpljene i slabokrvne. Nakon nekoliko godina, od 1949.
do 1953., zakratko su prepustili mjesto u objektu djeci.
Nije to bilo posve slučajno,
znamo li kako je objekt izgrađen 1936. upravo za dječje ljetne kolonije, što je
početna uloga koja je mogla donekle obvezivati. Odmaralište je 1949. jedno od ukupno
634 ljetovališna objekta koja su u Jugoslaviji korištena za organizirani odmor
djece, a dodajmo kako je te godine, zahvaljujući upravo tim odmaralištima, na
ljetovanju bilo 159.083 djevojčica i dječaka. Ne na trošak roditelja, nego na
trošak državnog, kotarskih i gradskih proračuna, uz nešto sudjelovanja
ondašnjih „masovnih organizacija“, koji su to vodili kao troškove „dječje
zaštite“. Tko da im razuman zamjeri?
Lječilište
Riječko
područje bilo je prvo u zemlji prema broju odmarališnih objekata za djecu. S kvarnerskog
područja je 1950. na taj način na ljetovanje otišlo 6.810 djece, otprilike pola
njih (3.230) našlo se u objektima na riječkom području, a druga polovica
(3.280) u Sloveniji, u zamjenu za tamošnje mališane koji su stigli u kvarnerska
odmarališta. Objekt na Učki radio je u rukama Narodnog odbora Kotara Rijeka. Prema
dobrom običaju, djecu na Učki su tijekom boravka posjećivali roditelji,
vraćajući se kući zadovoljni viđenim starim Putnikovim autobusom koji je polako,
ali pouzdano vozio cestom što je vijugala Učkinim padinama.
Odmaralište
su 1954. iznova preuzeli pacijenti, ponajprije oni s plućnim tegobama, koje je
tu slao Zavod za socijalno osiguranje Rijeke, Pule i ostalih mjesta u Hrvatskoj
te Bosni i Hercegovini. Razlog? Medicinari su se prihvatili istraživanja
djelovanja klimatskih uvjeta na ljudski organizam i utvrdili kako ti uvjeti
imaju mnogo povoljniji učinak na starije nego na predškolsku djecu. Klimatsko
lječilište Učka, kako su ga u to doba službeno nazivali, radilo je vođeno rukom
upravnika Drage Kukuljana, a koliko je to činilo uspješno potvrđivalo je
zanimanje za boravak u njemu iz raznih krajeva tadašnje države.
Nije to bilo bez teškoća,
ponajprije zbog nedovoljno velikog smještajnog kapaciteta, zbog čega je u
spavaonicama noćilo i po dvadeset osoba. Također zbog potrebe za adaptiranjem
zgrade, koja nije bila predviđena za boravak zimi, pa su hodnici i blagovaonica
bili popločeni cementnim pločicama, u objektu nije bilo dvostrukih prozora ni
peći, instalacija za toplu vodu i slično. Poseban problem predstavljala je slaba
prometna veza. Niti jedno prometno poduzeće nije pokazalo želju za
organiziranjem stalne linije Rijeka – Učka, pa je vezu s lječilištem,
neredovitu, održavao tek jedan kamion, koji je polazio put Učke (kada je
polazio), u 14 sati. Takav „red vožnje“ nije bio teškoća samo za pacijente
lječilišta koji su se u nj trebali javljati u jutarnje sate, nego i za Riječane
koji su htjeli povremeno iskoristiti slobodno vrijeme za boravak na padinama
Učke. Uprava je tomu željela doskočiti nabavom vlastitoga manjeg autobusa, ali
za to je godinama manjkalo novca.
Ulaganja
Godine
1957. lječilištu je odobreno 18 milijuna tadašnjih dinara za preuređenje
zgrade. To je omogućilo da 1958. velike sobe budu pregrađene, pa se umjesto velikih
spavaonica dobilo 34 male s po dva ležaja. U sve prostorije stigao je novi
namještaj, u sobe i peći. Na svakom krilu prvog kata zgrade, gdje su se
nalazile spavaonice pacijenata, uređene su kupaonice s umivaonicima, tuševima i
sanitarnim čvorovima. Objekt je opremljen modernom ambulantom. Preuređeno je i
prizemlje zgrade, u kojemu su obnovljene društvene prostorije, nabavljen
radioaparat s električnim gramofonom (televizor je u domu već postojao), svugdje
su stavljeni dvostruki prozori i rolete, a nov izgled dobila je i kuhinja, s
odvojenim dijelom za pranje suđa i velikim hladnjakom od četiri tisuće litara. U
dvorištu je uređeno posebno skladište. Svemu su se pridružile dvije čitaonice s
knjigama, raznim društvenim igrama, stolnim tenisom i kuglanom. Vani je uređena
velika terasa s počivaljkama. Lječilište je dobilo izgled manjeg hotela za
stotinu gostiju.
I tu se nije mislilo
stati. Planom je bila predviđena dogradnja novog paviljona s oko 250 ležajeva,
s najmodernijim uređajima, čime bi tadašnja spavaonica postala neka vrsta
pomoćne zgrade, pretežno za potrebe osoblja, a kuhinja i blagovaonica ostale bi
na starom mjestu. Valjalo je ujedno urediti park s cvijećem, čak se kanilo
izgraditi vlastitu pekaru s krušnom peći, da se po kruh ne mora odlaziti u
Opatiju, te nabaviti opremu za filmske projekcije.
Hotel
Takvim bi zahvatima objekt koji se godišnje koristio
samo šest mjeseci mogao biti korišten osam mjeseci, ako ne i devet, zapravo sve
do prosinca i učkarskih snijegova koji bi onemogućivali promet uskom i strmom
prilaznom cestom.
Planovi, planovi… Da
sve neće ići prema njima, signalom je podatak kako lječilište 1958. radi pod
upravom hotelskog poduzeća u Lovranu, dakle počinje funkcionirati kako hotelski
objekt, što mijenja pravila igre. Sve će se dodatno zakomplicirat kada oko na
njega baci Savez planinarskih društava u namjeri da ga pretvori planinarski dom,
odnosno izletište Riječana, Opatijaca i drugih, a na prijedlog Planinarskog
društva Opatija. Hoće li se to i dogoditi drugo je pitanje, ujedno neko drugo
poglavlje iz dinamične biografije odmarališta na Učki.
Podijeli na društvenim mrežama