Zaista se više ne sjećam precizno vremena kad sam ga upoznao, no bilo je to svakako u doba kad je njegov demo bend bio izravna konkurencija mom sastavu istovjetnog statusa. Kako se nije baš radilo o bojnom polju, naravno, počeli smo se isprva samo pozdravljati, pa mic po mic, skupljati i prave rečenice koje su nas počele spajati više nego razdvajati.
Krajem osamdesetih Rijeka je voljela darkere i sve vezano uz tu gustu, tamnu vatu koja je dolazila iz Britanije. Sisters of Mercy, The Cure, Mission i Cult, ponešto i Bauhaus, da, i velika većina nas kvazimuzičara zagrlila je te sjene koje su se širile iz zvučnika poželjevši sebi zvučati poput kompilacije svih njih zajedno. Srećom, ta nas je faza prošla i svi smo prošli u CV-u neokrznuto jer nitko od ondašnjih izdavača nije želio objaviti takvu nemoćnu plagijatorsku muziku.
Laufer (1988.) / Foto: Tanja Milojević
Zoran Žmirić svirao je bas gitaru s osobitim zadovoljstvom, drmusao je tim žicama kao da pripovijeda stvarnost, ravno i čvrsto. Da ste ga stavili na rendgen snimke desne ruke bi pokazale izvanrednu pokretnost kostiju, bez grčeva. Baš kao i ja, strastveno se upustio u tu avanturu rokenrola, ništa ga nije moglo poljuljati u naumu. Osim poziva u JNA. Tadašnji mu se Laufer, dok je služio narod, po kratkom postupku zahvalio na suradnji pa uzeo novog basistu u svoje redove. No, to ga nije obeshrabrilo pa je projekt umjetničkog izričaja nastavio po povratku u rodni grad. Nije bilo jednostavno pronaći novo mjesto u lokalnom poretku pa kad mu je slavonski gitarist Siniša Jakopiček plasirao prijedlog da se okani ćoravog darkerskog stila i prihvati se konkretnog rocka utemeljenog na pretpostavkama Stonesa i ZZ Topa nije previše dvoumio. Sestre su uskoro započeli s probama.
Sestre (1991.) / Foto: Dragan Borčić
Smjesta su oduševili svojom energijom na nastupima i osvojili simpatije kako bivših tako i budućih suradnika. No, devedesete nisu prošle bajno, ni slučajno. Zoran je mobiliziran i upućen na ratište. A to nije značilo da će ondje zalijevati biljke i motati jointove. Često na rubu pogibije, život nije vrijedio ništa. I ne znajući, u tim uvjetima, počinje svoj dugoročni zamašni projekt. No prije toga valjalo je, po završetku rata, ponovno se okušati u nekom lokalnom sastavu – najprije Grad pa potom Grč. Kako uopće nije sklon dekadentnom i boemskom, s obitelji je čvrsto držao noge na zemlji, baveći se usput i ostalim umjetničkim izričajima – dizajnom, fotografijom i napokon, ono po čemu ga danas svi znaju i cijene, pisanjem. To je bio svijet koji mu se naglo otvorio, sve bolno i jezivo što je iskusio tijekom svog mladog života (1995. je tek navršio dvadeset i šestu), počeo je ispisivati silovito, poput odrona snijega. S pobjedonosnim osjećajem katarze, usredotočen na svaku rečenicu, pogađa čitatelja ravno u utrobu, kao da je bomba upravo eksplodirala i rasula po čitavom tijelu! Vremenom je njegov spisateljski stil postao još čvršći, beskompromisniji, razriješen svih prepreka i strahova, nikad se ne zapitavši je li otišao predaleko i hoće li ga publika zbog toga odbaciti. Imao je pravo jer Istina u njegovim knjigama nije lako probavljiva, ‘samo’ je teška i mučna, a čitatelja je pritom sve više.
U Kizotu gori svjetlo koje se razračunava s ljudskom tamom, gdje nema mjesta oklijevanju i nesigurnosti. Nije čudno da su ga mnogi kolege pisci proglasili najvažnijim živućim autorom iz Rijeke. Nastavlja pisati brzo, iz kompjutora mu izlazi scena za scenom, kao da mu je to produžetak ruke, likovi su mu krhki i mazohistički raspoloženi, drugi brutalni i iskešenih zuba, ili pak u potrazi za vječnim pitanjima ljudskosti. Teško ga se može staviti u ladicu predvidljivih. Svaka mu je nova knjiga upravo takva – nova.
Ukoliko imate priliku, ne propustite pročitati njegova remek-djela: Blockbuster i Pacijent iz sobe 19. Jer on će nastaviti pisati tekstove koji će vam ispunjavati sva osjetila, u srce vam
ugurati i zebnju i ushit, suprotstavljajući zimu i ljeto.
Podijeli na društvenim mrežama