Ruka mi je upravo pukla tri dana prije početka škole. Kako nikad nisam bio lijep, gips mi je na lijevoj ruci dobro stajao, privlačio je poglede, a zubi su mi prilikom pada ostali na mjestu. Nastojao sam se ipak pretjerano ne hvaliti činjenicom da mi je to, prije ulaska u osnovnu školu, već četvrti gips pa sam samo trabunjao o letećim tanjurima. Onima koji su me bili voljni slušati.
Mali je broj mojih kolega razvio tu vrstu tolerancije. Ali energije mi nije nedostajalo pa bih ponekad i zaslužio pokoju sljedbenicu. Ako se ne bi u blizini našao kakav pjetlić s kojim bih se razračunavao na fizičkom nivou. Kako sam bio skloniji ne ulaziti u konfliktna stanja mijenjao bih teme. Samo, kad imate sedam godina, vjerujte, oseka inteligencije je vidljiva s Mjeseca. Humor još nisam svladao, a bijes sam umio pretočiti u samoozljeđivanje ili nemilo igranje ping-ponga.
A onda me sestra iznenadila, prvu slobodnu subotu u rujnu. Nisam imao blagog pojma šta bi to moglo biti zapakirano u njenim rukama, ali svečanost trenutka me golicala. Prilikom prelaska paketa iz njenih u moje ruke izjavila je: „Da brzo ozdraviš i prestaneš padat ko kruška!“ Uspaničio sam se uslijed izrečenog jer ako sam po nečemu bio poznat u kući bilo je upravo to – ateriranje na tlo bez padobrana. Možda bih bolje podnosio i pržun nego li ostao bez te vrste slobode, to mi je bilo u krvi, nisam si mogao pomoći. Budućnost će zorno pokazati da sam bio u pravu. Kakogod da bilo, nisam se opirao sestrinim resursima dobre volje. Kao što sam već i napisao dotad sam skupio zgodnu kolekciju traumatskih dijagnoza, a šta da se lažemo, uz deficit pažnje mogao sam se uskoro pretvoriti u onog u familiji kojeg se svi srame.
Rasparao sam ukrasni papir, a ispod se ukazao crni tip s frizurom ‘trajne’ u plavoj košulji s gitarom. Privučen ovim fenomenom zaključio sam da je to ploča, ispadi inteligencije provincijalca su bili iznimno rijetki, ali u ovom slučaju nije nedostajalo preciznosti. „To je najbolji gitarist na celen svete“, objasnila mi je, „samo ča je šal svetemu Petru na raport pred leto dan.“ Pokrenuo sam ručicu gramofona i ploča je zasvirala. Isti čas sam pribjegao tim zvukovima, kao da mi se ukazala Gospa od-bilo-kuda. Odjednom sam postao fokusiran, pamćenje me služilo, ali overemotivnost nisam svladao. A ni sa sluhom nisam postajao bolji, jok, no ovo je bilo stvarno izvan običnog poimanja kulture sviranja. Ono, majke mi. Pa mi je pomoglo da počnem komunicirati s dva različita svijeta koja su se u meni sudarala.
Sestra je bila uvjerena da je napravila dobru stvar. Prva ploča u kolekciji uskoro je zatražila društvo, pa ona sljedeća novo, i tako dalje. Novac je postao ključnim u stjecanju tog pogona koji je nastavio bubriti. Kako ne bih prestao gubiti sposobnost rasuđivanja u baratanju dinarima, roditelji su odlučili zatvoriti pipu. Pa ću dobivati možda ploču do dvije na godinu, jer ovako se više ne može. Nisam imao izbora nego li se revno pokoriti nemilosrdnom sustavu. Opora mučnina koju bih osjetio u želucu rastjerala bi se uvijek jednim te istim pristupom – Hendrix na zapadu je svirao Johnny B. Goode, poput otkrivenja vraćao sam se pobožno toj verziji i želio samo jedno – daj da to svladam! Ali život je imao u planu ostaviti me u predvorju talentiranosti, pa sam nastavio gledati u svoje prste s prezirom i još puno puno kasnije.
Sve što mi je ostalo je ova paučina strpljivosti s kojom sam opstao i, naravno, škripavi Hendrix in the West s kojim sam započeo i današnji dan.
Podijeli na društvenim mrežama