Vozio sam se busom prema stanu. Još jedan dan proveden na radio Svidu donio mi je uobičajeni raspored, malo čitanja vijesti, nešto dobre muzike, brinetu koja je tražila odvjetnički ured pa sam je uputio na pravi kat, dolje ispod nas, manju prepirku s vlasnicima frekvencije i nekog gosta koji je uporno zahtijevao grimiznu putovnicu natrag u uporabu. U rukama sam držao posljednji roman Daniela Quinna, svojevrsni nastavak Ishmaela, povremeno bacajući pogled kroz prozor gradskog prijevoza.
Preko puta je sjedila plavokosa žena, s dugačkim naušnicama koje su joj se odmarale na ramenima. Nisam mogao ne zamijetiti gornje otkopčane gumbe na plavoj košulji iako je već solidno zahladilo. U pogledu joj je bilo nečeg neumoljivog, stranačke pripadnosti gotovo. Tinejdžer do nje nije pokazivao diskreciju kad je izvukla iz torbice ‘motorolu’ i počela tipkati sms poruku. Naglo je ustao kad je šofer zakočio na stanici kod željezničke, kao da ne poznaje grad baš najbolje, ruksak mu je poskočio na leđima kad je istrčao van. Kroz gužvu u ‘duji’ neka si je gospođa krčila put do prazne sjedalice, a za sobom je vukla torbu na dva kotača. Glasno je psovala populaciju domovine i regije. Odvratio sam pogled i pokušao se ponovo koncentrirati na tekst. Uto mi je zazvonio mobitel. Narančasti, na razvlačenje male antene iz desnog kantuna, nešto manji od cjepanice.
Slušao sam poznati glas, objašnjavao mi je potanko detalje projekta kojeg sam, ako sam voljan, trebao preuzeti. Kad dobro razmislim neka mu se javim, čim prije tim bolje. U međuvremenu i nesimpatična plavuša se izgubila iz vida, bus se dobrano ispraznio, linija 2 je stigla na okretište. Pješke sam dobacio do doma, stavio na gramofon jedinu ploču Buldožera koju imam i iznova, ne baš do daske odvrnute glasnoće, vrtio tu jednu stvar. Pa, pomislio sam, simpatičnije nego li sam očekivao. Zavalio sam se na kauču i uzeo gitaru. Nakon nekoliko nezgrapnih pokušaja uhvatio sam rif i rekao si na glas ovo će ići. Kad se nečega ulovim, znaju to meni bliski, onda sam jezivo napastan, i ne crvenim se zbog te osobine. Nazvao sam Alena i Ljubu, poručio im da za tri dana idemo u Zagreb na snimanje. Brzo su se složili sa mnom pa sam se nagradio slušanjem Candy Apple Grey.
Glas 99
Kombi je, prema dogovoru, došao sa sjevera po nas trojicu. Šofer nam je rekao da se sprema gadna zima jer je Gorski kotar već sad teško prohodan. Imaš li grijanje u vozilu, pitao sam za svaki slučaj prije nego li sam stavio Voxa i Gibsona unutra. Potvrdan odgovor me ohrabrio. Po putu smo još s kazetofona prolazili pjesmu, Alen je svirao po zraku tomove, Ljubo opsjednuto skakutao po vratu basa. Bio sam istinski fan ove sjajne ritam sekcije. Ispred portuna studija Crno-bijeli svijet dočekali su nas Pajo i Tomica, promrznutih smo se lica rukovali, bili smo dobro raspoloženi, sjeli smo u kafić preko puta, naručili čajeve, netko zeleni netko indijski, iznad stolova su stajale fotografije jazzera. Duet iz Jabukatona obavijestio me je da snimka mora biti završena do drugog prosinca, ove godine, 1999. Ne bi trebalo biti problema ako se odazovu svi oni na koje računam, rekao sam. Imaš neku listu, pitali su. Pružio sam im papir s imenima. Nitko sporan nadam se. Ne, ne, nikako!, kažu, mi ćemo preuzeti organizaciju većine, a ti ove svoje, može? Možda fulavam tonove na svirci, ali za ovaj tip operative nemate brige, podsjetio sam ih. Studio je omanji, ali smo zgurali u njega bubnjeve, brzo je napravljena tonska proba, Marac je brz na mikseru, predložio nam je prije snimanja neku klopu. Zaboravio sam na glad, često mi se to događa kad sam u radnom modu. Pizze su stigle uskoro, jeo sam s nogu jer sam bio nervozan i postavljao previše pitanja jer sam radoznale naravi, ali uopće nisam slušao odgovore svejedno ostavljajući suprotni dojam. Nalaktio sam se na pult između monitora i predložio da ne čekamo sutra nego da snimimo bazu nas trojica odmah. Marac je dobro pročitao moj zanos i složio se s idejom.
Za nešto manje od sat vremena bili smo gotovi. To nije bila nikakva katedrala nasred Atlantide, ali je bilo sasvim dovoljno da se Alen i Ljubo odluče istu večer vratiti kući. Prije nego li zapadne stvarni, debeli snijeg. Bili smo pravi frendovi, htio sam da ostanu još koji dan sa mnom, ali ih to nisam mogao tražiti. Upravo prije odlaska, u CBS je pristigao i Pajo, s honorarima koji su se dali izbrojati u njemačkoj valuti. To ga svakako nije diskreditiralo u našim očima. Kada je Glas 99, nestranačka organizacija koja je okupljala više od stotinu nevladinih udruga i građanskih inicijativa, angažirala Jabukaton kao produkcijsku kuću za projekt, željelo se podignuti izlaznost na izbore koji će uskoro uslijediti, odmah nakon Nove 2000. godine. Donatori su razni, među kojima i američka organizacija USAID, koju je HRT, kao i ostali državotvorni mediji, odmah proglasio neprijateljem prikazujući ih paravanom američkih tajnih službi. Na crnu su listu došli već u listopadu ’99 kada su počeli pozivati jumbo plakatima na slobodne izbore. Ne morate biti najnadareniji Hrvat da biste pogodili kojoj je to stranci bilo iritantno. Kad sam prestao cmizdriti nad svojom sudbinom napuštenog u metropoli, Igor je došao po mene i odvezao k sebi. Sljedećih sam dvadesetak dana, naime, bio Irenin i njegov gost. Fućkalo im se kad sam im ponudio novac za remećenje njihove rutine, bili su neumoljivi, tu ću ostati dokad je potrebno. Svrnuo sam pogledom od nelagode i ljubaznosti domaćina, pogledao si u nokte i zahvalio se. Srušio sam se u krevet od umora i zaspao k’o cok. Sutradan, nakon što smo popili kavu, Igora sam nagovorio da uzme gitaru i pojačalo i ode snimiti solo. Euforično sam mu objašnjavao da imamo prostora za njegov dio, da je netko izvana čuo moj ton pomislio bi da sam upravo sreo Djevicu Mariju. Nije mu preostalo ništa drugo pa smo ukrcali stvari u twingo. Marac se nije žurio pa smo se, gitarist Malehookersa i bivši Pipsovac, zavalili u fotelje onog istog kafića. Kao i uvijek, nakon petnaestak minuta sam počeo pokazivati tendenciju prema nervozi. Mislim da je kofein bio kriv što sam uskoro grizao kopču vlastitog remena. Srećom, moje gimnastičarske sklonosti nisu došle do izražaja jer nas je Marac ubrzo pozvao u CBS. Mikrofon je postavljen ispred Marshallove kutije, Igor je dvaput prošao kroz dionicu i zakucao, ima savršeni smisao za dinamiku i ritam, jedan od najuzbudljivijih sola. Kroz prozor studija pratio sam kako se lijepe impresivne fleke snijega na cestu, pločnik i ljude. Za poslijepodne sam dogovorio Rupčića da dođe s udaraljkama. Bojim se da će se zbog vremenskih uvjeta to morati odložiti, ali svejedno sam ostao sjediti u udobnoj stolici čitajući dnevnu novinu.
Bilo je ugodno, svako toliko bi netko navratio od jabukovaca, pitao treba li štogod. Zasad, odgovarao sam, ništa osim Hrvoja. I, hmmm, možda Berislav? Da snimi neki opasni hammond? Pajo se uvijek razulari na dobre prijedloge, Tomica se držao kul i razumno, ali je promptno nazvao Valjkovog klavijaturistu. Zanimalo ga je samo treba li nositi i leslie kutiju, Tomica je prstima pokrio mikrofon mobitela i ponovio mi pitanje, a ja sam u napadu histerije od sreće odskočio sa stolice metar u visinu. Ouuu jeaaa, odgovorio sam u duhu novog hrvatskog jezika. Kad je Boris Bele dao suglasnost i autorska prava za obradu Buldožer klasika, Novo vrijeme je dobilo drugačiji obraz, malko izdubljen i politički nabrijan, ali i dalje zabavan sa štihom provoda. Pogotovo kad se u trenutku najveće gradske gužve i padalina od pola metra pojavio Rupčić s kompletom udaraljki. Ne vjerujem da je cijelu noć vježbao istražujući koji će od instrumenata točno koristiti, ali takvim se samopouzdanjem razmahao nad kompletom da smo ga Marac, koji se izmjenjivao s Trakom za pultom, i ja pustili sve dok nije bio potpuno zadovoljan rezultatom. Nije se žurio kući pa smo ostali uronjeni u ugodne razgovore nekoliko sati još poslije.
Bogović, Prlja, Mrle, Vakula…
Uočio sam jednu lijepu vrlinu kod svih muzičara koji su se odazvali pozivu za sudjelovanjem u pjesmi – temeljite su političke promjene nužne, ali ne na agresivan i destruktivan način, već civilizacijski. Nosač zvuka nije bio predviđen za prodaju već isključivo za distribuciju po radijskim stanicama. Onima koji se usude to emitirati. Ne pitajte me za Svid, jer to je nadilazilo okvir uvjerenja vlasnika. Pa da. Preko noći sam počeo slagati križaljku glasova koji su trebali pjevati/deklarirati nešto izmijenjeni tekst originala. Zaspao sam s kemijskom zabijenom u nosu, ali se nisam budio cijelu noć. Već oko jedanaest ujutro Berislav je posložio instrumentarij u studiju, nije blefirao dok je svirao pa je i ovaj session okončan za tili čas. Nisam se niti snašao, a u CBS su upali komandosi dobre energije – Dino i Bare, obojica su kao razularene zvijeri otpjevali svoje dijelove, a zafrkanciju su nastavili negdje izvan mog vidokruga jer su za mikrofonima već stajale Divasice i Yaya, prvi refren je gotov. Još dvadesetak imena i – bum, stvar je gotova! Uskoro je studio u sljedećih nekoliko dana postao najugodnija stanica u koju su svraćali svi, unatoč nepovoljnim vremenskim prilikama, od Splićana, Riječana, Zagoraca, Vinkovčana, lokalaca, i stvari su poprimale obrise po mojim zamislima, a nikako ne razmjere katastrofe čega sam se pobojao u startu snimanja. Bogović, Prlja, Mrle, Jegi, Alen Kojot, Ivanka Stampedo, Krešo Zadruga, Mile, Gobac i na koncu kompletan TBF prokrstarili su minijaturnim studijom, sasuvši u mikrofone svu frustraciju i razočarenja stanjem u Hrvatskoj. Učinilo mi se na trenutak da smo tom pjesmom ipak ugrizli nekog za rame. Jedan od sudionika je imao i poseban tretman jer je bio i službeni meteorolog HRT-a, pa je odmah po objavljivanju singla Zoran Vakula zaslužio nagradnu tromjesečnu suspenziju u demokratski posloženoj medijskoj kući. Da bi stvar bila kompletirana i upakirana u prihvatljivu zvučnu sliku s Gojkom sam se uputio u Oroslavlje, u studio Carmen.
Nakon dva dana CD s konačnim miksevima je krenuo u tiskanje. Istovremeno za izradu je spota angažiran, naravno, Gonzo. Video je zamišljen kao parodija nekih prepoznatljivih situacija koje su se svakodnevno mogle vidjeti na informativnom programu HRT-a, a radnja se temeljila na ispreplitanju scena u kojima muzičari glume političare i onih u kojima ih školarci i studenti promatraju. Kampanja je odmah dobila negativni kontekst iako joj je jedini zadatak bila borba protiv apatije birača. Spot je emitiran jednom na HRT, a pravi život je imao samo na privatnim malim lokalnim TV postajama. Zanimljivo, ovaj je uradak potpuno nemoguće pronaći na bilo kojoj digitalnoj platformi, ali unatoč tome ne vjerujem u zavjeru širih razmjera.
Nakon distribucije CD-a po radijima i premijere na TV-u, karavana muzičara krenula je pred sam kraj 1999.godine na turneju po Hrvatskoj s dva kombija. Bez cenzure nastupali smo na otvorenim trgovima, nitko nas nije gađao pumidorima (nije im štajon, znam) ili jajima, možda i stoga što nismo imali previše talenta za delikvenciju, ili smo naprosto djelovali uvjereni u ciljeve koje smo predstavljali. Tu i tamo netko bi nam obgrlio ramena da nam razbije nervozu. Posljednji nastup bio je tu, ispod hotela Bonavia, po hladnom vremenu. Nećemo se lagati, ali okupilo se trideset pet znatiželjnika. Jasno, nismo bili baš najzgodniji frajeri na planeti, pa je to možda bio i razlogom manjka zanimanja.
Svejedno smo poslije šou programa otišli do Palacha, gdje smo proučavali kako na najbolji mogući način postaviti kartonske podloške pod čaše pive. Ili nekog drugog napitka. Svako toliko netko iz trupe bi nestao i nakon desetak minuta vraćao se popravljenog raspoloženja. Činilo se na trenutak da svi imaju neki super život, krajnje intenzivan, kao da lebde iznad materijalnih potreba. Ili je u pitanju bila slutnja boljeg novijeg vremena.
Podijeli na društvenim mrežama