Ako je masovno – nije rokenrol

Pripadam
generaciji koja je u tom pogledu obećavala puno. Nisam si mogao zamisliti dečka
s gitarom koji skida Beatlese, da ga
se već u ranim tridesetima može toliko uspavati. Ali vrijeme je pokazalo da sam
živio u zabludi. Mnogi od njih skidali su tekstove, ali pitanje je jesu li ih
čitali sa razumijevanjem ili samo učili napamet.

“Rokenrol
je stav!!!”  To je prva spoznajna misao koja
se javlja u svijesti svakog prosvijetljenog rokera – istina koja ruši mit o
rokenrolu kao masovnoj kulturi. Nikada u svojoj  povijesti to nije ni bio.  Kada (i ako) jednoga dana postane, svijetom
će vladati mir, bankari će bankrotirati, zemlja će pripasti seljacima, a
tvornice radnicima.

Da
smo daleko od toga, to sam shvatio još tamo davne 1991. kada se Prljavo
kazalište, usred Zagreba (na ondašnjem Trgu Republike), svojim tadašnjim
nastupom utopilo u masu. Nisam mogao vjerovat.  

Bože
mili, šta-je-ovo…U mislima sam pozvao
prijatelje da mi objasne…John Lennon i Bob Dylan samo su se pogledali. Sve mi
je bilo jasno. Daleko je svijet od rokerske kulture. Ako je masovno – nije rokenrol!…jer mozak mase nije na razini
rokerske svijesti. Poslije svakog koncerta, pola ih je spremno dobrovoljno
otići u Vijetnam, a pola od preostale
polovine o tome nema svoje mišljenje (jedina iznimka bio je Woodstock).

Nepokorivi
rokeri to dobro kuže i nije im se uvijek lako nositi sa takvim masovnim tupilom.
Jedan riječki bas gitarist uvijek pada u depresiju kada se na koncertu njegove
rok grupe okupi VIŠE od stotinu ljudi. Tada se počinje pitati što s njima (njegovim
bendom) nije u redu.

Bolje
je imati deset pravih fanova koji razumiju svirku
nego tisuću čupavaca  i ćelavaca koji se samo klimaju u ritmu muzike
za ples.

Stvar
je karaktera. Rokenrol je glasna gandijevska revolucija. Kad jednom zauzmeš
STAV, nema više nazad.

Uvijek ću reagirati
kad vidim nepravdu i boriti se za osobu za koju smatram da je nedužna – reći će Joan Baez prilikom svoje
zadnje posjete Hrvatskoj –  Upoznala sam Martina Luthera
Kinga i slušala ga dok je govorio o nepravdama nanesenima crncima u mojoj
zemlji. I dandanas se sramim zbog toga. Ispričavam se u ime moje vlade za sva
zla koja smo nanijeli drugim ljudima samo zato jer su imali drugu boju kože.
Martin Luther King nas je naučio da svačiji glas može biti važan i da se čovjek
treba boriti onim čim može. Za mene je to glazba, za nekog drugog politika ili
film. Ali svi možemo pridonijeti promjenama na bolje. …Čini mi se da mladi više
nemaju entuzijazma da se bore za promjene poput nas šezdesetih godina. Kao da
su odustali od borbe i dopustili drugima da im kroje živote. Žao mi je kad to
vidim. U ovom svijetu ima puno nepravdi.

To
je ta čvrsta rokerska kultura – koncentrirani inat produhovljenih vrijednosti kojega je teško pomjeriti  s mjesta vlastite usredotočenosti.  Kada se jednom ukopa nitko ga više ne može
pomaknuti.

Što bi rekla Dylanova cura – no nos moveran