Elis Lovrić je kantautorica
koja bi se, ako bi samo htjela, na svakom blesavom realitiju istaknula kao
iznimno nadarena i bezobrazno talentirana pjevačica. No to nju uopće ne zanima
pa je stoga ni gluhi glasači Porina nikad neće čuti. Pa, njihov je to problem.
Album ‘Merika’ sadrži dvanaest nevjerojatnih ispovjednih priča, nemilosrdno bačenih
u vaše lice, i lijeva i desna hemisfera mozga postaju potpuno svjesne i gipke,
spremne za konačnu predaju. Elis je okrutna u iznošenju kompleksnosti svojih
emocija, ne daje mogućnosti da privremeno odahnete, a ne! Ona je pjesnik
iznenađujućih detalja, dirljivo je ironična i na rubu je suza tijekom cijelog
albuma, ali nikada ne zaplače. To rade njezini slušatelji, Elis se utjelovila u
vama, a da to niste ni znali. Ukoliko vam to počinje ići na živce, prekasno je,
jer ne možete njezinu interpretaciju a niti riječi kojima svrdla po vašem srcu
jednostavno uzeti i baciti u zid, zgnječiti kao dosadnog kukca.
Moguće da sam
oduvijek sklon ovakvim albumima koji promiču kulturu slomljenih duša,
razbijenih iluzija i prohujalom vremenu mladosti, možda sam zaista predoziran
boli Nicka Drakea, Tima ili Jeffa Buckleyja, izbrazdan uostalom i vlastitim
promašajima i tjeskobama kojima nisam nikada nalazio pravi protuotrov.
Utoliko je snažnija i
autentičnija Elisina na trenutke skrušena, a na trenutke ekstatična pjesma,
gdje pritom nijedan aranžman ili produkcijski zahvat na ‘Merike’ ne odiše
viškom dekorativnih prikrivajućih dijelova ili ‘odvlačivača’ pažnje s možebitnog
nesigurnog glasa. Ma kakvi!
Elis dolazi iz nekog drugog doba, iz prošlog
stoljeća, svakako, onomad su se snimali zabavni filmovi, različitih žanrova,
redatelji su bili sve bolji i bolji jer su i posegnuli uskoro i prema digitalnim
trikovima, fokusirajući se na spektakl,
a onda polako zaboravljajući na ono važno – ljudskost. No, Merika se opire
modernim imperativima, egzistira izolirano od glavnih struja, ne manipulira
strahovima, ne prijeti svakovrsnim grozotama političke stvarnosti, ne kritizira
stanje uma, niti ismijava primitivne instinkte čovjeka, ne nudi prežvakane
savjete kako biti bolje, ništa od toga! Elisina Amerika nije obećana zemlja,
već metafora beskrajne potrage za ljubavlju i čovječnošću, iskrenosti i
moralnoj ispravnosti, prostoru koji ne gnječi i ne stješnjava poput ptičje krletke.
Uši su mi nastavile primati
signale s CD-a, kao da me je preoblikovao, ne znam kako ponovno zagospodariti
vlastitim plejerom i tijelom, prekinuti ovu hipnozu čijom sam dobrovoljnom
žrtvom postao. Ah, kvragu, zašto se moram opirati, nek ode na repeat! Nastavit
ću prisluškivati Elisin privatni život, bit ću invazivan točno onoliko koliko
mi je i dopustila, ostat ću tek došljak i uljez u njezinu nevidljivom
društvu…
Podijeli na društvenim mrežama