Ali , nemam vremena!

Ovo je priča o studentskom aktiviranju i
volontiranju, o želji i mogućnosti da se potaknu promjene i da se pomogne
drugima, a samim time i sebi.

Volontiranje, naravno, traži vrijeme koje nam svima kronično nedostaje i uvijek
je to „ zadnja rupa na svirali“ jer profesori traže znanje, sustav traži
prisustvo na svim oblicima nastave, partner, prijatelji i obitelj traže pažnju,
tu i tamo se nađe poneki honorarni posao a i studenti su, naposljetku, „samo
ljudi“ kojima je potreban odmor i rasterećenje, a i san. J
I gdje onda u sve to svrstati obavezu na koju smo se sami odlučili i još k tome
obavezu kojom ništa konkretno ne dobivamo ? No, je li zaista tako ?

Rijeka je prvenstveno studentski grad gdje su svi
dobrodošli i vrvi od raznih studentskih udruga u kojoj svatko može pronaći
svoje „mjesto pod suncem“, promijeniti ono što mu se ne sviđa, pomoći drugima,
pokazati i „izbrusiti“ svoj talent te dati oduška svojim željama.
Nikakav, takoreći, početni kapital nije potreban, pa čak ni predznanje, već
isključivo dobra volja i malo slobodnog vremena. I tu se opet vraćamo na
pitanje vremena, odnosno: nemamo li uistinu vremena ni za što ?

Kada malo bolje osmotrite kafiće po Rijeci, kino u Toweru
i klubove vikendom, većina ljudi su zapravo mladi ljudi, najčešće studenti koji
„nemaju vremena“ i nezadovoljni su svime i svačime, zgroženi uvjetima u kojima
neki pojedinci i obitelji žive i željni nekakve promjene, no sve to najčešće
ostaje na „ćakuli uz kafe’“, jer mijenjati se ne može ništa, a vremena nema.

I tu dolazimo do poante cijelog ovog teksta:
mijenjati se može sve, a vremena uvijek ima.

Jedna kavica tjedno manje, jedan izlazak mjesečno manje, ma samo 1 sat lajkanja
slika na Face-u i surfanja internetom manje je dovoljno da se nešto promijeni,
odnosno da vi nešto promijenite. Naime, samo toliko je dovoljno da se učlanite
u željenu udrugu, da promišljeno sastavite tjedni raspored i da krenete u
akciju. To može biti pomoć starijim ljudima i ljudima sa invaliditetom,
farbanje bolnice ili prostorija raznih neprofitnih udruga, držanje predavanja
po školama o spolno prenosivim bolestima i umjetničkih radionica, pomoć po
raznim skloništima za životinje, pisanje dopisa fakultetu, Sveučilištu ili Gradu
o stvarima kojima ste nezadovoljni i vašim pristupom ka pozitivnoj promjeni,
osnivanje nekakve vlastite udruge za promociju umjetnosti, ma sve što vam srce
poželi.

A što sve time dobivate ? Dobivate pozitivni pomak
ka željenoj promjeni i ispunjenje i sreću koja dolazi tek kada ste nekome
svojevoljno pomogli i uljepšali dan, makar jednim smiješkom i jednom toplom
riječi.

PS:  I ne
gubite nadu odmah ako nešto krene po zlu, jer kako kaže D. Mitchell u knjizi „
Atlas Cloud“ :

“My life amounts to no more than one drop in a
limitless ocean. Yet what is any ocean, but a multitude of drops?”